Često se čini kao da svatko od nas živi u nekom svom balonu. I to nije nužno loše, svi imamo svoj ritam i razloge zašto smo odsutni, u žurbi, umorni ili jednostavno fokusirani na sebe.
Ali onda se dogodi nešto što nas podsjeti koliko smo povezani, i koliko naše male, svakodnevne odluke mogu imati stvaran utjecaj. Ne dramatičan, ne filmski, samo ljudski.
Tako mi je nedavno prijateljica ispričala situaciju koja se zasigurno u sličnom obliku događa svakodnevno u gotovo svim mjestima i gradovima Hrvatske.
Hodala je kroz pothodnik, zapravo žurila na dogovor s prijateljima i krajičkom oka vidjela kako jedna gospođa tetura i pokušava se pridržati za koš za smeće. Već je prošla, ali se ponovno okrenula i vidjela da ljudi samo prolaze kraj nje.
Moja prijateljica se vratila do nje, prišla joj i pitala treba li pomoć. Gospođa joj je uspjela reći da je vjerojatno u hipoglikemiji i da joj samo izvadi grožđani šećer iz torbe i bit će bolje. Ona je to i učinila, ostala uz nju još pet minuta i kada se uvjerila da će stvarno biti bolje, otišla svojim poslom. Čak ni kad su drugi vidjeli da je netko već uz gospođu i da se stvarno nešto događa, nitko nije zastao da bi pitao treba li pomoć.
Svi mislimo da će pomoći netko drugi i onda ne pomogne nitko
Ta situacija me i dalje kopka. Ne zato što me šokirala, jer, iskreno i nažalost, nije mi strana, nego zato što se u njoj zrcali nešto dublje. Nešto što često viđamo, a možda premalo o tome govorimo. Zašto ne reagiramo svaki put kad vidimo da netko treba pomoć?
Postoji nešto što se zove difuzija odgovornosti, kada je više ljudi prisutno, svi pomisle da će netko drugi reagirati. I baš zato na kraju nitko ne reagira.
I tako netko ostane ležati, a mi nastavimo svojim putem, uvjereni da će to netko drugi riješiti ili nas je samo strah da se ne upletemo u nešto što bi nam poremetilo dan i raspoloženje.
Znam da nije uvijek lako. Zakoči nas strah, nesigurnost, jednostavno ne znamo kako bismo uopće reagirali, ne želimo si pokvariti tijek dana, bojimo se da će nam potrošiti previše vremena.
No upravo tu leži ono što nas čini ljudima: spremnost da budemo tu za druge, čak i za stranca, makar ne bili u potpunosti sigurni kako možemo pomoći, svejedno možemo ponuditi tu pomoć.
Moja prijateljica nije tražila priznanje. Samo je učinila ono što bi, nadajmo se, i netko drugi, barem jedan prolaznik, ako već ne njih pedeset, učinio za nju. I to je misao koju bismo trebali nositi sa sobom, da nekad i samo pet minuta našeg vremena nekome može umanjiti neugodu, bol ili možda i spasiti život.
