"Kad je ugledaš, svemir će ti se pomaknuti. Otkrit ćeš da postoji jedna sasvim posebna ljubav. Svima se to dogodi, vidjet ćeš, onaj prvi put kad je ugledaš."

Ali meni se to nije dogodilo.

Oduvijek sam htjela djecu. Suprug i ja smo prošli pravi mali intimni pakao druženja s doktorima da bismo u srpnju 2019. godine napokon dobili dijete. Uživala sam u trudnoći, mazila je preko trbuha, pričala joj, spremila sobicu i čekala dan kad ću je ugledati i doživjeti svemirsku ljubav o kojoj govore druge žene. Znala sam da je ona netko koga ću bezuvjetno voljeti, onako kako to rade mame. Onako kako je mene mama voljela.

Tonula sam u razmišljanjima, plakala, ne shvaćajući da je potrebno vrijeme da se ta dragost prema djetetu pretvori u nezamislivu ljubav

Kad mi ju je babica donijela prvi put, bila sam presretna! Živa je, zdrava je, tu je, moja Mina. Tata je bio na porođaju, smijali smo se, naš se svijet promijenio tog dana. Stvarno sam bila sretna. Sve te dane u bolnici lebdjela sam na hormonima sreće. Ne znam kakav je osjećaj osvojiti vrh svijeta, ali ja sam se osjećala kao najveća pobjednica. RODILA SAM NAPOKON, JA SAM MAMA.

Ali zašto ne osjećam tu neku svemirsku ljubav, neku strašnu povezanost, ovisnost o njoj? Svi su mi rekli da se odmah zaljubiš u dijete. Draga mi je, slatka mi je, sretna sam što je tu, ali nisam sad pala u nesvijest od ljubavi, razmišljala sam u sebi. Nitko to nije skužio, mene je bilo sram reći da nisam osjetila svemir.

Došle smo kući, prošlo je tjedan, prošlo je dva, a ja i dalje nisam bila nezamislivo zaljubljena u svoje dijete. Ono koje sam čekala godinama.

Jesam li ja užasna osoba, emotivno hladna, najgora majka na svijetu?, brinula sam se. Tonula sam u razmišljanjima, plakala, ne znajući da me napuštaju silni hormoni, ne shvaćajući da je potrebno vrijeme da se ta dragost prema djetetu pretvori u nezamislivu ljubav od koje doslovno srce raste.

Prošlo je sigurno više od mjesec dana kad sam legla u krevet i pustila suzu radosnicu. Ona je spavala, a ja sam je gledala i plakala od sreće. Ne znam kad sam prije u životu tako plakala od sreće. Ali pogodilo me, onako kako valjda treba. Srsi su me prošli čitavim tijelom, htjela sam je grliti i ljubiti, ONA JE SAMO MOJA, GLEDAJ JE KAKO JE LIJEPA. BOŽE, KOLIKO TE VOLIM. Znači to je TA svemirska ljubav. Pa što niste rekle da može doći i nakon prvog pogleda!?

Zašto ovo pišem? Da tebi trudnoj kažem da je sve u redu s tobom ako ne osjetiš odmah tu instagramsku svemirsku ljubav. Dogodila se velika promjena, koliko god znaš da ćeš roditi, svejedno je to taj trenutak šok, odjednom u krilo dobiješ štrucu i očekuješ da se baš iste sekunde zaljubiš, ali hej, čekaj, kamo žuriš. Buduća mamo, ljubav će doći i zapljusnuti te kao val. Možda će trebati 3 minute, možda 3 sata, a možda 33 dana da doživiš taj tsunami, a nakon toga više ništa neće biti isto.

Pišem i tebi koja si već mama da kažeš nekoj trudnici ako ti nije bilo svemirski ljubavno u prvi čas, nema tu srama, ne dolaze emocije po narudžbi. Ako si se stvarno zaljubila neizmjerno baš iste sekunde kad si ugledala svoju bebu, znaj da ne dolazi svima taj nalet kao tebi, i kad budeš pričala nekoj budućoj mami o tom najljepšem osjećaju, samo, molim te, dodaj, ali sve je u redu ako tebi ne bude kao meni, ne brini se, čula sam da nije kod svih isto.

Mama Barbara Slade Jagodić sa svojom kćerkicom Minom
'Ne mogu vam opisati koliko je volim' (Foto: Privatna fotografija)

Pišem i tebi, tata, promatraj svoju partnericu i ako vidiš da je tužna, upitaj je zašto. Možda ti kaže da se loše osjeća. Zagrli je i reci: Pa to je normalno, tek je znamo kratko. Imamo vremena za upoznavanje, super si mama jer si je donijela na svijet, jer je hraniš, jer je presvlačiš, jer paziš na nju... Već daješ puno našoj bebici.

Navečer kad Minu stavim spavati, dođem u dnevni boravak i prema suprugu izdahnem onim zvukom olakšanja. Pogleda me s razumijevanjem. Nismo stali od jutra. Možda ćemo gledati film.

Ali upalimo baby monitor i gledamo u nju, a onda još pregledavamo njezine fotografije na mobitelu. Jer nam fali, to prekrasno biće koje nam je uljepšalo život, koje se smije iz trbuha, koje obožava jesti borovnice i prati zube, koje se samo spušta niz tobogan i vozi tricikl, koje mrzi čarape i voli isprobavati mamine papuče, voli kad zajedno čitamo slikovnice i pjevamo "Kad si sretna lupi dlanom o dlan"... Ne mogu vam opisati koliko je volim. Ali vjerojatno poznajete taj osjećaj. Izvanserijski, da, možda jest svemirski.