Oko 400 mačaka i mačića godišnje prođe kroz S.O.S Cat, udrugu za dobrobit i zaštitu mačaka s ceste čiji se volonteri neumorno bore i brinu za napuštene mace Zagreba i okolice, a godišnje u prosjeku udome 130 mačaka. S.O.S. Cat je prije tri i pol godine osnovala Valerija Krajcar na nagovor veterinarke koja joj je rekla da kad već lovi i dovodi mačke s ceste na sterilizaciju, neka osnuje udrugu kako bi mogla prikupiti financije.
Na skrbi udruge trenutno je oko 180 mačaka, ali taj broj varira na dnevnoj bazi. Pomaganje životinjama "posao" je koji nikada ne prestaje, a Valerija otkriva kako izgleda jedan dan u životima volontera, velikih heroja za mace koji svaki slobodan trenutak koriste za pomaganje ovim predivnim životinjama.
Priča svake mace koja je prošla kroz S.O.S. Cat za volontere je posebna i vrijedna pažnje, ali najdraža udomljenja su ona starijih mačaka koje su izvukli s ruba smrti
Moj običan dan počinje u pola 6 ujutro kad treba prije posla očistiti sve macama, staviti svježu vodu i hranu, dati terapiju onima koje su u procesu liječenja. Na poslu se ukrade malo vremena za operativno logističke poslove (dojave, raspodjela, objave, dogovaranje termina, u pauzi odlazak po neku mačku i vožnja veterinaru na obradu, itd.).
Poslije posla, između ostalog, lovimo mačke koje treba sterilizirati ili ih sterilizirane vraćamo na stanište. Kod kuće opet slijedi čišćenje, terapije, kuhanje večere, objave, dojave, računi knjigovođa, papirologija, traženje donacija, dogovaranje evenata za prikupljanje financija i prezentacije rada udruge, odgovaranje na mailove, telefonski pozivi i tako bar do ponoći, pa sve ispočetka, priča Valerija.
ŽELIMO ONU MACU ZA KOJU NITKO NIJE PITAO
Priča svake mace koja je prošla kroz S.O.S. Cat za njih je posebna i vrijedna pažnje, ali najdraža su udomljenja starijih mačaka koje su izvukli s ruba smrti i koje su imale težak život ili mačaka s nekim hendikepom.
Najljepša su i ona udomljenja kad udomitelji kažu da žele baš onu macu za koju nitko nije pitao i koja dugo čeka pa kad vidiš da maca u svom novom domu živi kao kraljica, onda znaš da si napravio dobar posao, ističe Valerija.
Među tim je srećkovićima Kong koji je došao u užasnom stanju s tumorima, prljav, anoreksičan, bolestan, a danas je neprepoznatljiv. Tu je i Žmigi koji je ležao nasred ceste polumrtav, bio je i divlji, a cijena života bila je amputacija noge te mjeseci ljubavi i terapije. Danas je maza kakve nema.
Imamo dosta mačaka za koje želimo da što prije nađu dom jer su karakterno divne, ali, eto, nažalost nisu kao iz reklame, nisu 'uber' atraktivne kao npr. Dudo, Arwen, Raven & Riddle, Lolita, Nana, Angelo, Mrljo, Zizi... Htjeli bismo da imaju svoje zdjelice i svoje carstvo, da imaju nekoga tko će ih češkati i gnjaviti puno više od pet minuta dnevno koliko nađemo vremena za njih, poručuje Valerija te ističe kako u Hrvatskoj još uvijek puno ljudi ima predrasude o mačkama.
U Hrvatskoj je velik problem neznanje ljudi, pogotovo na selu, to je teška tuga. Kad krenu govoriti da su mačke opasne, da šire bolesti, da mačja dlaka može ubiti čovjeka, shvatimo koliko je još puno posla pred nama.
Kad je riječ o sterilizaciji, govore primjerice 'ne bih to sebi napravio pa ne želim to ni mačku', ili ju ne žele sterilizirati jer onda više neće loviti miševe. Ili kada žena zatrudni, ne želi više mačku jer su one opasne za trudnice. To su one najbanalnije činjenice, odnosno stavovi ljudi s kojima se često susrećemo.
VOLONTIRANJEM POSTAJEMO TOPLIJI LJUDI
Nitko od njih nije razmišljao o tome da mačka koja se non-stop koti dobiva tumor mliječnih žlijezda, upalu maternice, ima komplikacije u okotu kad mače zapne i istrune pa mačka umire u teškim bolovima i agoniji od sepse. Nitko ne razmišlja o tome da su muški nekastrirani mačori u principu najteži slučajevi na cesti po pitanju zdravlja jer prenose mačju sidu ili leukemiju.
No zovu nas da dođemo po mačku i mačiće jer im prljaju dvorište, ulaze u kuću i previše ih je. Pa zar je tako teško jednu mačku sterilizirati i odvojiti 200 kuna da ne gledaš kako pati, kako je gladna, smrznuta, bolesna... Pa kako to ljude ne boli?Kao jednu od bitnih stavki za stvaranje boljeg društva i vraćanje onome bitnome zbog čega smo tu na zemlji, predsjednica udruge S.O.S. Cat vidi uvođenje obaveznog volontiranja za sve građane počevši od školskih klupa
Ljudi ne razmišljaju o tome da i to malo biće strpano u vrećicu u kontejneru isto ima osjećaj straha i boli te da umire u mukama. Kao da smo izgubili osnovne smjernice samog postojanja na zemlji. Poanta je pružiti ruku slabijem i nemoćnijom od sebe, dijeliti. Što će mi nova torba, cipele ili ne znam što ako neko biće umire u jarku meni pred očima... Te cipele mogu mi pomoći samo da ugazim u to blato i spasim život nekome tko mi neće moći to platiti, ali će mi se svojom odanošću zahvaliti za priliku koju je dobio, govori predsjednica Udruge S.O.S. Cat.
Kao jednu od bitnih stavki za stvaranje boljeg društva i vraćanje onome bitnome zbog čega smo tu na zemlji Valerija vidi uvođenje obaveznog volontiranja za sve građane počevši od školskih klupa.
Trebalo bi uvesti obavezno volontiranje u bilo kojem segmentu, ali da ljudi nauče pomagati bez očekivanja financijske koristi i da se izgrade kao topliji ljudi, smatra.
U širenju svijesti o mačkama kao divnim stvorenjima, S.O.S. Cat snage će udružiti i sa zagrebačkim Cat Caffeom, prvim kafićem u Hrvatskoj u kojem gosti mogu maziti mace. U Cat Caffeu zasad borave mačke iz kutinske udruge Faun, ali u ovom mačjem raju uskoro će se moći dobiti i leci udruge S.O.S . Cat s informacijama o mačkama koje su u potrazi za domom. A dok ne nađu dom, svi koji žele pomoći macama i podržati rad udruge S.O.S Cat mogu to učiniti i pozivom na donacijski telefon 060 60 50 40.
