Deset dana nakon proslave mog sedmog rođendana, kada sam istodobno upijala svoja prva iskustva kao prvašić u školskim klupama, na svijet je stigla moja sestra.
Sjećam se kada je usred noći nazvala moja teta, medicinska sestra u bolnici, i priopćila vijest da je u rodilište stigla beba od 4,5 kilograma. Nekako mi je tada postalo jasnije zašto mi je teta nekoliko dana prije pekla rođendansku tortu u obliku zeca, a ne mama.
Iako je rođena na Martinje, u mojoj glavi nije dolazilo u obzir da se sestra zove Martina jer sam si naprosto zacrtala da se mora zvati Tihana, prema kćeri moje vrtićke tete. I tako je Tihana stigla kući, a biti starija sestra tada je zaista postalo i stvarnost.
U tih 25 godina taj me odnos podučio mnogim lekcijama, uz brojne uspone i padove. Ovo su samo neke od njih.
1. Naučila sam kako dijeliti
Kada je sestra stigla kući, odjednom više nisam bila u centru pažnje, no to mi nije teško padalo. Ono što je bilo mnogo teže za podnijeti bilo je to što sam nekoliko mjeseci kasnije morala početi dijeliti svoje igračke s tim malim smotuljkom, a potom i slatkiše. Odjednom lopta više nije bila samo moja, a moje lutke našle su se u rukama male puzajuće bebe.
I budimo iskreni, trebalo je neko vrijeme da se priviknem na to. Nisu izostajale ni suze ni vika, no zato mi danas nije ni najmanji problem tijekom ručka u restoranu s nekim razmijeniti komadić hrane ako ne jedemo isto ili posuditi nekome knjigu, a jedenje samo jedne čokoladice u pakiranju od dva komada postalo je gotovo pa rutinsko.
2. Počela sam primjećivati potrebe druge osobe
Kada je sestra imala dvije godine, dogodila se situacija koja se i danas prepričava. Jednog popodneva kod mene je bila prijateljica i baš smo uronile u igru u mojoj sobi, više nego ikad. U jednom trenu iz kuhinje se začuo povik i suze. Sestra je, sjedeći u maminom krilu, uronila prste u vrelu šalicu kave. Nastala je opća strka, moja prijateljica je morala otići kući, a ja sa sestrom i roditeljima na hitnu. Zadobila je lagane opekline, no to je bilo dovoljno da na neko vrijeme ne može vidjeti nikoga u bijeloj kuti.
Da mogu dobiti novčić za svaki put kada mi je rečeno „Pusti je, ona je mala“, sada bih bila milijunašica. Nisam shvaćala zašto bi nekome trebalo popustiti samo zato što je mlađi.
U prvi čas bila sam izrazito ljuta što je moja igra bila tako naprasno prekinuta i nisam shvaćala kakve veze ima sa mnom to što se ona opekla te zašto, pobogu, moja prijateljica mora kući, a ja s njima na hitnu. Ipak, kada se sve smirilo, shvatila sam da je sve moglo završiti i mnogo gore te da ponekad zaista sebe treba staviti u pozadinu i riješiti ono što je u tom trenutku hitnije.
3. Strpljivost mi je postalo drugo ime
S obzirom na razliku od sedam godina, treba li napomenuti koliko mi je živaca bilo popijeno tijekom tinejdžerskih godina kada sam ja samo htjela mir i samoću, a ona se igrati i uvijek biti uz mene? Ili koliko mi je društvenih igara zauvijek izgubilo pokoji dio, a odjeća iz ormara čudesno nestajala? Ili koliko mi se pitanja postavljalo?
No baš me to naučilo strpljivosti kao ništa drugo, a to se reflektiralo i na moj kasniji rad s djecom. Naprosto sam zbog sestre i te velike razlike u godinama nekako duže ostala u tom dječjem svijetu nego što bih inače, a upravo mi je to pomoglo i da se kasnije znam približiti svijetu svakog djeteta s kojim sam radila.
Čak mi se i danas neki čude koliko imam strpljenja za dječja pitanja i nestašluke, te kako mi se djeca koja me nikad ranije nisu vidjela u trenu pridruže u igri i ne puštaju me.
4. Uočila sam da život nije uvijek pravedan
Da mogu dobiti novčić za svaki put kada mi je rečeno „Pusti je, ona je mala“, sada bih bila milijunašica. Nisam shvaćala zašto bi nekome trebalo popustiti samo zato što je mlađi, jer mi to naprosto ni tada ni sada nije držalo vodu. No to mi je, iz današnje perspektive, pomoglo da se lakše nosim i sa svim nepravdama kojima sam svjedočila kasnije u životu, ali i da se trgnem kada naiđem na njih.
Odjednom pred mojim očima više nije bila ona mala djevojčica koja mi je uništavala igračke, nego mlada žena puna empatije, razumijevanja i podrške.
5. Naučila sam prenositi svoja znanja i vještine na drugoga
Kako je sestra rasla i krenula u školu, pokazalo se da na njoj mogu itekako uvježbavati svoje, očito urođene, nastavničke vještine. Pomagala sam joj s pisanjem prvih zadaća, ispitivala gradivo za ispite, uvježbavala s njom strane jezike.
No vrijedilo je i obrnuto – kada je već krenula u srednju školu, a ja bila na fakultetu, davala sam joj skripte prema kojima me ispitivala. Upijala je taj sadržaj poput spužve i bila jedina u razredu koja je poznavala određene pojmove iz područja književnosti, jezika, umjetnosti i kulture, čime je zadivila čak i profesoricu.
6. Rad u timu postao mi je svakodnevica
Kada treba dobiti nešto od roditelja, dvije glave pametnije su od jedne. To smo dobro znale i mi koje smo se s godinama usavršile u tome kada je trebalo dobiti nešto od mame, bilo da je u pitanju nagovor na novu odjeću, odlazak na sladoled ili udomljavanje kućnog ljubimca.
I to me naučilo kako raditi u timu, kako najbolje iskoristiti vrline druge osobe u svrhu postizanja zajedničkog cilja te kako se međusobno nadopunjavati.
7. Dobila sam pravu podršku
Prije nešto više od godinu dana, netom prije pandemije, doživjela sam jednu od svojih najvećih osobnih trauma. Oporavak je trajao mjesecima te zahtijevao i stručnu pomoć. Iako sam s ponekim prijateljima u nekoliko navrata razgovarala o tome, nitko od njih nije nikada vidio prave razmjere tog stanja – neopisivu tugu, osjećaj ništavnosti, rušenje svijeta kakav sam poznavala – osim moje sestre.
Ona je bila ta koja mi je brisala suze, mjesecima slušala moje jadikovke i davala savjete kako da se izvučem iz stanja u kojem sam se nalazila. Odjednom pred mojim očima više nije bila ona mala djevojčica koja mi je uništavala igračke, nego mlada žena puna empatije, razumijevanja i podrške.
Unatoč svim nesuglasicama koje smo imale tijekom godina, u tom sam trenutku shvatila pravi smisao sestrinskog odnosa.
