Prije nekih pedesetak godina Doris Day i Frank Sinatra pjevali su ‘Ljubav i brak skladni su kao konj i kočija’.
Recimo da to više i nije tako.
No, preskočimo sad rastući broj rastava i usredotočimo se na ‘divlji brak’. Nekoć nezamisliv, danas poželjan, život u dvoje, bez papira i neslužbeno nije više samo uvertira za brak (prvo ćemo malo živjeti zajedno, kao test), nego mnogo trajnija varijanta.
Sve više i više parova se odlučuje na vezu i zajednički život, a potom i na potomke, bez da ikada izgovore sudbonosno 'Da'.
Angelina Jolie i Brad Pitt možda su najslavniji primjer takve zajednice. No, ako ne ulazimo u hollywoodske kanone u kojima su najčešće presudne financije- riječ je o tolikoj količini novca da se jednostavno ne isplati vjenčati, (jer to znači i podijeliti). Osim toga, predbračni su ugovori pomalo prevaziđeni (navodno ga ni Madonna nije potpisala).
Mnogo je zanimljivije da se prosječni građani naše kugle odlučuju za izvanbračnu zajednicu i da je riječ partner popularnija od 'supruga ili supruge'. (npr.riječ partner se spominje u britanskim službenim papirima, pa čak i ako jeu pitanju formalna bračna zajednica). Takva zajednica funkcionira kao brak, partneri nerijeko imaju djecu, djeca imaju oba roditelja i sve je u redu…
Zapravo, je li uopće važno što se odvija nezaustavljiva erozija te dugotrajne i zapravo u načelu lijepe institucije? Je li brak uistinu važan? Je li papir važan? Znači li što ta raskošna svetkovina s kumovima i djeverušama i pjesmom? Je li to 'out of trend'?.
Pa nije li takva zajednica jednaka braku?
Pa i nije. Jer nije riječ samo o papiru i ceremoniji i vjenčanici i.. koječemu. Slično misle i službena tijela u Velikoj Britaniji i Americi koja poduzimaju niz inicijativa, te organiziraju istraživanja o važnosti braka u društvu. Osim toga, čak je u britanskom Zastupničkom domu organizirana dvodnevna konferencija ‘Marriage Matters’ na kojoj se diskutiralo o braku i njegovom značaju za sretnije i stabilnije društvo.
S druge strane, milijuni samohranih majki i očeva obavljaju odličan posao osobito s djecom koju i samostalno uspijevaju dobro odgojiti. Dakle, ovdje nije riječ o braku po svaku cijenu, niti o lošem braku, nego naprosto o razlici bračne i izvanbračne zajednice.
Istraživanja provedena u Engleskoj pokazala su da oženjeni partneri žive dulje, uspješnije i zdravije od neoženjenih. Manje su skloni depresijama, alkoholizmu i drugim porocima, a zajednica je općenito stabilnija.
Prema tim je rezultatima brak doista važan. Životno rečeno – brak je važan i to ne samo stoga jer je pitanje braka postalo i političko pitanje. Brak je, osim toga, i moralno, ali i financijsko pitanje.
Primjerice, profesor Scot M. Stanley (Sveučilište u Denveru) tvrdi kako je izvabračna ‘kohabitacija’ loša jer je u takvoj zajednici dokazan veći postotak kućnog nasilja. Osim toga, partneri se manje obvezuju jedan prema drugom, lošije komuniciraju, a mogućnost prekida je veća. Partneri se jednostavno manje vole.
No, u suvremenom društvu nijedan izbor se ne smije sankcionirati, pa tako ni samostalan život ili život bez papira. Pa ipak, nije li vrijeme da se popravljanjem okolnosti oko bračnih zajednica – boljim gospodarskim stanjem, socijalnom osjetljivošću, snažnijom organizacijom infrastruktura počne pomagati brak kao institucija sazdana na zdravim temeljima?
Brak kao temelj društva može funkcionirati jedino ako se društvo organizira prema općem dobru, te u tom pravcu i usmjeri i svoje institucije. Samo u takvom se društvu brakovi uklapaju poput puzzle.
