''Tražim dečka koji je osjećajan, iskren i pažljiv. Mrzim bahatost, laži i pokvarenost!'' Tim riječima velika većina hrvatskih djevojaka opisuje svoje ljubavne želje, pritom se žaleći zašto stalno nalijeću na sebične tipove koji im lome srca. Gdje god se okrenete, čuti ćete njihov tužni vapaj: ''Gdje su nestali dobri dečki? Zašto takvih nema u mojoj blizini?''
Čuvši po prvi put te teške i pomalo tragične riječi, izrečene od strane naših slatkih curica, svakog dobrog dečka obuzme velika sreća i radost. ''Ja sam osjećajan, iskren i pažljiv. Sa mnom će svaka cura biti sretna, jer ću je maziti i obožavati! Ja sam onaj pravi!'', zaključak je koji mnogima pada na pamet. Pomislivši u tom trenutku koliko je život zapravo ugodan i pošten, veselju i euforiji prosječnog pristojnog hrvatskog muškarca jednostavno nema kraja. Suze radosnice izbijaju mu na lice.
Ali ne! Što se to događa? Pomoćni sudac nešto je mahao, gol je poništen, a tv komentator histerično viče: ''Kakva je ovo prijevara bila! Opet su naši pokradeni!''. Veselje nije dugo trajalo. Dobar dečko ubrzo se susreće s okrutnom istinom i shvaća da cure i dalje uglavnom hodaju s bahatim mužjacima, koji ih ne cijene previše, unatoč kolektivnoj ženskoj spoznaji da to nije dobro. Tek tada uviđa koliko će njegov ljubavni put biti trnovit...
Ostatak ovog Stifmeisterovog posta pročitajte na njegovom blogu Stifmeister.blog.hr.
