Kad se mnogo malih složi, tad se snaga stoput množi, a to znači da smo jači kad se skupimo u zbor. Mala iskra požar skriva...
Vjerujemo da ste ove stihove pročitali pjevajući i da su potaknuli najljepša sjećanja iz djetinjstva. Pjesmica je to iz Vlaka u snijegu, legendarnog filma koji je generacije podučio temeljnim životnim vrijednostima.
Vlak u snijegu jedno je od onih djela koja nose univerzalnu pouku, onu koja pokreće cijeli svijet. Ekranizacija je to istoimenog romana Mate Lovraka, omiljene lektire koju čitamo od 1931. godine.
Roman Vlak u snijegu prvotno je bio naslovljen kao Djeca velikog sela. Lovrak ju je napisao 1931. godine kao mladi učitelj, a temelji se na stvarnim događajima iz njegova života. Film redatelja Mate Relje sniman je od 1973. do 1976. u Bjelovaru, a većina glumaca iz filma djeca su iz obližnje škole.
Kako je Slavko Štimac postao lik iz svoje najdraže lektire?
Među svim tim mališanima posebno se istaknuo glavni lik te predivne priče – maleni Ljuban, dječak neiskvarenog srca kojemu je glavni cilj pomagati drugima. Ljubana je glumio Slavko Štimac, legenda domaće kinematografije, s kojim smo porazgovarali o njegovim počecima, uspomenama koje su ostale i ulozi koja mu je promijenila život.
Uvijek mi je drago sjetiti se Vlaka u snijegu. Prije svega bih vam htio reći da mi ne zamjerite ako vam kažem neku pogrešnu informaciju. To je bilo davno, malo sam i zaboravio što se događalo tih godina, počeo je skromno Slavko Štimac.
Dok ste gledali Ljubana, zapravo ste gledali malog Slavka koji je, kao i svaki 13-godišnji dječak, u isto vrijeme bio radostan, razigran, zbunjen i pomalo uplašen, ali sretan s onim što ima
Vlak u snijegu podučio nas je časti, poštenju, iskrenosti, zajedništvu i pravom prijateljstvu, govori nam Štimac dok se prisjeća svoga djetinjstva. Tada je, kaže, imao 13 godina, a Vlak u snijegu bio je njegova najdraža lektira.
Sjećanja više nisu tako bistra, ali Vlak u snijegu pamtim kao najdražu školsku literaturu. Čitao sam Matu Lovraka, a njegova djela svima su nam bila najdraža. Sjećam se uzbuđenja kad sam postajao lik iz knjige koju sam najviše volio, govori Slavko Štimac.
Upitali smo Slavka Štimca što je on naučio iz filma koji je odigrao tako veliku edukativnu i zabavnu ulogu u domaćoj kinematografiji.
Ništa što mene moji roditelji nisu naučili. Dok ste gledali Ljubana, zapravo ste gledali malog Slavka koji je, kao i svaki 13-godišnji dječak, u isto vrijeme bio radostan, razigran, zbunjen i pomalo uplašen, ali sretan s onim što ima i onim što dolazi, kaže Štimac.
Bilo je veselo i zabavno snimati film Vlak u snijegu. Skakutali smo i glasno pjevali one poznate stihove. Nismo ni znali da su te pjesmice toliko važne za film, a uspostavilo se da su oblikovale karakter najpoznatijeg filma dječje tematike na ovim prostorima. Ti zvukovi pobude neke posebne emocije i nostalgiju, govori Štimac o stihovima iz pjesme Kad se male ruke slože, ili Himna zadrugara, koje je napisao Drago Britvić, a uglazbio Arsen Dedić.
Sjećam se kad se ekipa sa seta okupljala u Arsenovu i mojemu domu
Kako bismo saznali koju zanimljivost o legendarnim pjesmicama iz Vlaka u snijegu, upitali smo Gabi Novak čuva li ona kakva sjećanja na to doba.
Sjećam se trenutaka kad je Arsen radio na pjesmama za film Vlak u snijegu, zajedništvo mu je tada bila glavna misao u glavi, govori nam Gabi Novak.
Dolazio je i Mate Relja, svi su oni imali isti cilj – generacije podučiti pravim životnim vrijednostima. Od samog početka djecu treba učiti da se zaista sve može kad se male ruke slože. Trebamo pomagati jedni drugima. To je bila misao koja je vodila Arsena dok je radio ove pjesme.
U tim je godinama i naš sin Matija bio jako mali, a pjesma govori o vrijednostima koje je on kao otac htio naučiti sina, ali i svu djecu koja gledaju film i slušaju te pjesme, prisjetila se Gabi Novak 70-ih godina prošlog stoljeća.
Tada 13-godišnji Slavko Štimac nije mogao ni sanjati kojim će smjerom krenuti njegov život.
Piše hund, al' piše i Mile!
Vlak u snijegu nije prvi njegov izlet u svijet filma. Višestruko nagrađivani glumac prisjetio se i trenutaka iz svojeg prvog filma, Vuka samotnjaka, u kojemu je utjelovio Ranka. Kroz smijeh se prisjetio scene kada je na psećoj pločici pisalo Military hund, a Ranko je simpatično pročitao: Piše hund, al' piše i Mile! To je rečenica, govori nam Slavko, koju nikada neće zaboraviti.
Ta su dva filma obilježila moj život, pokazala mi putanju kojom želim ići. Ali ne mogu vam odgovoriti na pitanje koji mi je draži. To je kao da majku pitate koje joj je dijete draže, napominje Slavko Štimac i prisjeća se lijepih trenutaka kad je baš taj film prvi put pogledao sa svojim sinom.
Kad čovjek dođe u godine, shvati da se sve događa s razlogom. Jedan događaj vodi drugome, a hrpa njih oblikuje ljude kakvi smo danas.
Gledao sam film sa svojim sinom, a nisam mu mogao objasniti da je taj mali dječak njegov otac, priznaje Slavko kroz smijeh. Sin je mislio da se šalim, a onda je narastao i shvatio da se tata ovim poslom bavi cijeli svoj život i da je odrastao ispred kamere, govori nam Slavko i prisjeća se nekih zanimljivih trenutaka iz vremena kad je njegova karijera bila još u povojima.
Gdje bih se vratio? Ja vam nisam za vraćanje…
Kad su tražili nekoga za ulogu u Vuku samotnjaku, mojem prvom filmu, bilo je nekako logično da nađu dečka iz Like jer je i cijela radnja smještena u Liku. Puno su škola izabrali, a na kraju su napravili uži izbor. Odabrali su mene, ali nikad mi nisu rekli zašto sam to bio baš ja, prisjeća se Slavko. Na to pitanje, kaže, nije nikada ni tražio odgovor.
Upitali smo nagrađivanoga glumca bi li se vratio u to vrijeme. Ipak je to bilo vrijeme skromnosti koje je odgojilo neke drugačije klince.
Gdje bih se vratio? Ja vam nisam za vraćanje, ja bih uvijek išao naprijed. Kad čovjek dođe u godine, shvati da se sve događa s razlogom. Jedan događaj vodi drugome, a hrpa njih oblikuje ljude kakvi smo danas. Onda mi oblikujemo svoju djecu pa ona oblikuju svoju – i tako se život vrti ukrug, zaključio je Slavko Štimac, koji će, priznaje, u duši zauvijek ostati onaj maleni Ljuban.
