Hrvatska me osvojila na drugačiji način. Ovdje postoji poseban odnos svjetla i kamena, mora i tišine, kaže slikarica Ksenia Noryk koja je iz rodne Ukrajine u Hrvatsku došla u kolovozu 2022. godine. U trenutku dolaska njena kći imala je tri godine, tako da je Ksenia paralelno gradila novi život kao majka i kao umjetnica. Slikanje joj tada nije bilo samo profesija, nego i način da zadrži unutarnju stabilnost i kontinuitet.
Dolaskom u Vodice njen tempo života jako se promijenio u odnosu na velike gradove.
Tamo se stalno negdje žuri, a meni je ovakav mirniji način života jako odgovarao. Upravo to mi je trebalo nakon svega što se dogodilo u mojoj domovini . Vodice, kao i mnoga mala dalmatinska mjesta, djeluju mirno, prijateljski i sigurno, govori Ksenia. U Vodice je došla jer je ovdje imala poznanike koji su joj pomogli pronaći prvi smještaj, riješiti dokumente, vrtić i upoznati je s lokalnom umjetničkom zajednicom.
Grad me je vrlo toplo prihvatio. Vodice su postale moj drugi dom — mjesto gdje sam ponovno izgradila svoj profesionalni i osobni put, dodaje ova Ukrajinka koje je od djetinjstva voljela crtati. Mogla je provoditi sate pokušavajući prenijeti neki prizor ili osjećaj. Sjeća se da je kao djevojčica pokušavala naslikati svjetlo na drveću i nije razumjela zašto joj to ne uspijeva.
Danas znam da je upravo ta dječja upornost temelj mog rada, kaže.
Likovnu umjetnost studirala je u jednoj od najboljih škola u Ukrajini. Najprije je upisala Umjetničko učilište u Dnjepru (srednja umjetnička škola), smjer slikarstvo, gdje je imala izvrsne profesore i dobila vrlo čvrste temelje iz crtanja i slikarstva. Kasnije je odlučila nastaviti obrazovanje u Kijevu i 2009. godine upisala je Akademiju na odsjeku restauracije slikarstva. Uz klasične predmete poput anatomije, crtanja i slikarstva, proučavali su i tehnologiju i materijale u slikarstvu te restauraciju umjetnina.
To znanje mi je izuzetno važno — jer umjetnost nije samo emocija, nego i odgovornost prema materijalu i trajnosti djela.
Moj stil slikanja je realističan s naglaskom na svjetlo i atmosferu. Svjetlo je za mene ključni element slike — ono stvara raspoloženje, dubinu i emocionalnu priču, govori.
Kada je došla u Hrvatsku, najviše je željela slikati more i stare kamene kuće u koje se zaljubila još tijekom svog prvog boravka ovdje 2018. godine.
Volim stare ulice, crkve i duh povijesti koji se osjeća u dalmatinskim gradovima. Svako mjesto ima svoju posebnu dušu. U slikarstvu, inspiracija je možda pet posto procesa. Sve ostalo je disciplina, svakodnevni rad i profesionalna posvećenost. Slikarstvo za mene nije hobi — to je moj životni poziv.
Trenutno radim na seriji 'Crkve Hrvatske', koja do sada ima oko deset radova. U tim slikama istražujem odnos svjetla, arhitekture i duhovnosti prostora, otkriva. U posljednje vrijeme traži dublje teme u svojoj umjetnosti — zanimaju je tjelesnost, ženstvenost i unutarnji svijet žene. Tako je s ukrajinskim umjetnicama u Kijevu realizirala i projekt pod nazivom "Tišina".
Izložba govori o onome što često ostaje neizrečeno, o onome o čemu nije uobičajeno govoriti i zato ostaje u tišini. Projekt je bio uspješan i planiramo ga dalje razvijati te tražimo gdje ga još možemo realizirati. Taj projekt želimo dalje razvijati i predstaviti međunarodnoj publici, planira.
Ksenijine slike morskih pejzaža naročito su posebne i lijepe, a ona kaže kako ju je Dalmacija osvojila svojom ljepotom i duhom.
Zaljubila sam se u Dalmaciju na prvi pogled. Nikada nisam mislila da ću živjeti u inozemstvu, ali kada sam morala birati, moj izbor je bio Hrvatska — izbor srca.
Netko voli velike metropole, netko egzotične krajolike. Mene su osvojili dalmatinski gradovi i otoci — njihova jednostavnost i autentičnost, poručuje Ksenia koja je do sada organizirala pet samostalnih izložbi u Vodicama, Šibeniku, Splitu, Zadru i Omišu. Sudjelovala je i na skupnim izložbama u Bolu na Braču, u Šibeniku i Vodicama, a ističe kako bi voljela organizirati još više izložbi.
U centru grada Vodice ima vlastiti prostor Kseniya Fine Art, koji je otvorila prije skoro dvije godine (u svibnju će slaviti dvije godine izložbom svojih učenika) i u njemu održava radionice slikanja te prodaje slike.
To je za mene i prostor i galerija i atelje. Imam stalne polaznice koje dolaze učiti i kažu da bih mogla otvoriti vlastitu školu slikanja. Na radionicama slikanja radim s djecom i s odraslima, za svakog se može naći individualan pristup.
Na radionicama vlada opuštena, podržavajuća atmosfera, a polaznice najviše vole slikati more, pejzaže i cvijeće. Svi moji učenici oduševljeni su mojima slikama i mojim radom, to je za njih velika inspiracija, ispričala nam je Ksenia koja svoje slike i prodaje te ističe kako je i to dio posla profesionalnog slikara - znati prezentirati i prodati svoj rad.
Nažalost, tome nas nitko ne uči na fakultetu. Ali s vremenom, iskustvom i kroz dodatne tečajeve marketinga na društvenih mrežama ja sam to naučila i uspijevam u tome, dodaje.
Ljudi kupuju njene slike ili ih naručuju jer ih podsjećaju na neko mjesto koje im je posebno drago. Tako je po narudžbi radila sliku od dva metara s pogledom na Tribunj, more i otoke, a sliku je slala u Švicarsku.
Jako mi je drago kad klijent napravi fotografiju moje slike u svom prostoru i proslijedi tu fotografiju meni. Ovog ljeta imala sam čast biti pozvana slikati uživo na jednom vjenčanju, i to je izazvalo veliki interes među ljudima, tako da sada imam i tu uslugu kao moj dodatan projekt, otkriva.
Kako je i sama majka djevojčice, posebno joj je drago kad djeca reagiraju na njene slike. Jedan od najdražih trenutaka bio joj je kada je jedna djevojčica ugledala sliku kuće slične onoj u kojoj je živjela i rekla ocu: Tata, ovo moraš kupiti.
Takve reakcije su mi najvrijednije. A cijela obitelj sada živi u Australiji i došli su u Vodice na ljetovanje. Naravno da djeca ne varaju s emocijama, jako su otvorene i čiste i njima se jako sviđaju moji radovi.
Najdraži trenuci su ipak oni emotivni — kada ljudi prepoznaju 'svoje mjesto' na slici ili kada dijete iskreno reagira bez zadrške. To je potvrda da slika živi, smatra Ksenia koja je Ukrajinu napustila zbog ratne agresije koja je izvršena na njenu domovinu.
Situacija u Ukrajini i dalje je vrlo teška. Kada sam živjela tamo, moja kći je tek krenula u vrtić, a ja sam se vraćala poslu i planirala budućnost. Nakon dolaska u Hrvatsku najviše mi je nedostajalo društvo i osjećaj doma, ali postupno sam upoznala ljude i pronašla svoju zajednicu.
Teško je reći hoću li se jednog dana vratiti. Vrijeme će pokazati. Osjećam da sam se promijenila i povratak bi značio ponovno započeti život ispočetka, ali tu mogućnost ne isključujem. Ne znam gdje ću živjeti za deset godina. Ali znam da ću slikati — gdje god bila, poručuje.
U Hrvatskoj je osjetila puno empatije i razumijevanja.
Ljudi ovdje znaju što znači rat i gubitak doma, i njihove priče pomažu mi da se lakše nosim s vlastitim iskustvom.
Samo, sad mi živimo već u 21. stoljeću i rat je postao jako drugačiji, ali nećemo o tome, to jako duga i tužna priča. Podrška hrvatskih ljudi daje nadu da će rat završiti i da će jednog dana ponovno biti moguće živjeti u miru u Ukrajini.
Napustila sam Ukrajinu zbog rata. To je iskustvo koje jako mijenja čovjeka. No, umjetnost mi je pomogla da sačuvam unutarnju ravnotežu. Slikanje je za mene postalo način da se nosim s iskustvima rata i preseljenja, ali i način da zahvalim novoj zemlji koja me primila, kaže nam slikarica Ksenia Noryk.
Hrabra Velikogoričanka velika je inspiracija, nevjerojatno je čime se bavi nakon autobusne nesreće
Iva Olivari: "Ako sam inspirirala barem jednu djevojku da vjeruje u sebe i da se upusti u rad u muškom svijetu, ispunila sam svoj zadatak"
Vjekoslava Huljić: "Tonči i ja odmah smo znali da smo srodna bića, nama ljeto još uvijek traje"
