Ali bila je pašteta koja se do podneva već opasno zagrijala u torbi za plažu. Uz nju paradajz, kruh, možda kuhana jaja, pohanci zamotani u aluminijsku foliju i boca vode ili soka koja je odavno prestala biti hladna.
I nekako je svejedno bilo savršeno.
Ljetovanja na Jadranu 1980-ih mnogima su ostala u sjećanju kao simbol nekog jednostavnijeg vremena. Naravno, nostalgija ima običaj uljepšati prošlost, a ni tada nije baš sve bilo bolje. Automobili bez klime, beskrajne kolone i višesatna putovanja do mora teško da bismo danas poželjeli natrag.
Ipak, neke stvari iz tih ljeta danas nam itekako nedostaju.
Na plaži se jednostavno – bilo
Na plažu se odlazilo ujutro, a vraćalo kada ogladnite, kada sunce počne zalaziti ili kada mama i tata odluče da je dosta. Nije bilo potrebe svakih nekoliko minuta pogledati na ekran. Nitko nije znao tko je što objavio, gdje je otišao na večeru ni kako izgleda plaža na kojoj ljetuje netko drugi.
Nije bilo ni osjećaja da biste možda trebali biti negdje drugdje. Ako ste ponijeli knjigu, čitali ste. Ako niste, gledali ste more. Pričali ste, kartali, rješavali križaljke, spavali pod borom ili jednostavno ništa niste radili.
Djeca su vrlo brzo pronalazila drugu djecu. Za prijateljstvo je bilo dovoljno nekoliko kamenčića, lopta, luftić ili pitanje: Hoćemo u more?
A odrasli su razgovarali. Satima.
Ručak iz torbe bio je najbolji ručak na svijetu
Današnji odlazak na plažu ponekad izgleda kao mala logistička operacija, a pitanje gdje ćemo ručati može zahtijevati ozbiljno proučavanje recenzija i jelovnika. Nekad je jelovnik uglavnom već bio u torbi.
Sendviči, pašteta, paradajz koji se jeo kao jabuka, kuhana jaja, pohano meso od jučer, komad kruha, breskve i sok. Sve malo zgnječeno, sve malo pretoplo i sve nevjerojatno ukusno nakon nekoliko sati provedenih u moru.
Nije bilo važno izgleda li ručak dovoljno lijepo za fotografiju. Nitko ga nije fotografirao.
Samo se jelo.
Put do mora bio je avantura za sebe
Današnjim generacijama teško je objasniti uzbuđenje koje je počinjalo već večer prije puta.
Automobil se punio do posljednjeg centimetra. Koferi, ručnici, suncobrani, torbe, hrana za put i obavezne stvari koje su se nekim čudom svake godine uspjele ugurati u prtljažnik. Kretalo se rano, ponekad još po mraku, kako bi se izbjegla najveća vrućina.
Klima-uređaj u automobilu mnogima je bio znanstvena fantastika.
Prozori su bili otvoreni, noge su se lijepile za sjedala, a pitanje "Kad ćemo stići?" ponavljalo se toliko puta da je vjerojatno roditeljima odzvanjalo u glavi još nekoliko dana nakon dolaska.
Ali onda bi se između zavoja prvi put ukazalo more. I sve bi se zaboravilo.
Nismo bili dostupni – i upravo je u tome bila čar
Možda nam upravo ovo danas najviše nedostaje. Kada ste otišli na more, stvarno ste otišli.
Poslovne obaveze ostale su kod kuće. Nije bilo notifikacija, grupnih razgovora, mailova koje "samo kratko" treba provjeriti ni osjećaja da morate znati što se događa svakog trenutka. Ako vas je netko želio čuti, mogao je nazvati telefonski broj apartmana – ako ga je apartman uopće imao.
Fotografije s ljetovanja vidjele bi se tek nakon povratka, kada se film razvije. Prijateljima se slala razglednica na kojoj bi, gotovo ritualno, pisalo: Puno pozdrava s mora.
Danas možemo sjediti na najljepšoj plaži na Jadranu i istodobno biti mislima na poslu, u grupnom chatu ili u tuđem životu koji gledamo preko ekrana.
Osamdesetih je bilo puno lakše jednostavno nestati na dva tjedna.
Večeri su bile rezervirane za šetnju i druženje
Nakon plaže slijedili su tuširanje, večera i večernja šetnja.
Djeca su dobivala sladoled, odrasli sjedili na terasama, a uz obalu se šetalo bez posebnog plana. Gledali su se štandovi sa suvenirima, birale razglednice i sretali ljudi koje ste prethodnih dana upoznali na plaži.
U kampovima, odmaralištima i privatnom smještaju susjedi su vrlo brzo prestajali biti potpuni stranci.
Netko bi donio lubenicu, netko otvorio bocu pića, izvukle bi se stolice na terasu i večer bi prošla u razgovoru. Bez potrebe da se išta posebno događa.
More nije moralo izgledati luksuzno da bismo ga pamtili cijeli život
Ljetovanje 80-ih za većinu ljudi nije značilo luksuz.
Bili su tu mali apartmani, kampovi, radnička odmarališta, sobe s namještajem koji je već tada imao nekoliko desetljeća iza sebe i balkoni na kojima se sušilo pola obiteljske garderobe.
Na plažu se nosila vlastita prostirka, ručnik ili ležaljka. Suncobran se zabijao u kamenje uz više optimizma nego stvarne tehnike, a najbolja mjesta u hladu borova bila su dragocjenija od prvog reda uz more.
I možda je baš zbog te jednostavnosti bilo lakše uživati.
Možda nam ne nedostaju 80-e. Nedostaje nam osjećaj koji smo tada imali
Naravno da danas ne bismo rado mijenjali klimatizirani automobil za vožnju po kolovoznoj vrućini s otvorenim prozorima. Ne bismo se odrekli navigacije, udobnijeg smještaja ni mogućnosti da u nekoliko sekundi nazovemo nekoga tko nam treba.
Ali možda možemo nešto naučiti od načina na koji smo nekada ljetovali.
Ne moramo fotografirati svaki trenutak da bismo ga zapamtili. Ne moramo biti dostupni cijeli dan. Ne moramo znati što rade svi ostali dok sjedimo nekoliko metara od mora.
Ponekad je sasvim dovoljno ostaviti mobitel u apartmanu, uzeti ručnik i otići na plažu. Ponijeti paradajz, kruh i paštetu – doduše, danas ipak u rashladnoj torbi.
I barem na nekoliko sati ponovno otkriti kako izgleda ljeto u kojem se od svega doista odmorimo.
