Zašto se to događa?
Većina djece, osobito one mlađe, oslanja se na svakodnevnu rutinu kako bi se osjećala sigurno, iako toga nisu svjesni. Kada školski dan zamijeni opušteni ritam praznika, kad se ne zna točno kad se jede, kada se ide na igralište ili kad se gasi ekran, djeca mogu postati nemirna, tjeskobna, pa i agresivna. Njihov mozak naprosto još nije razvijen do te mjere da samostalno regulira jake emocije.
Psihologinja dr. Laura Markham objašnjava da agresivna ponašanja kod djece najčešće nisu namjerna.
Djeca ne žele biti zločesta, ona jednostavno nemaju dovoljno razvijen kapacitet da se nose s frustracijom, dosadom ili napetošću. Kad dijete udari, vjerojatno je preplavljeno osjećajima i ne zna što drugo učiniti.
To potvrđuje i istraživanje objavljeno u Journal of Child Psychology and Psychiatry koje pokazuje da nagle promjene u rutini mogu kod djece izazvati disregulaciju ponašanja, što uključuje agresivne ispade, emocionalne oscilacije i pojačanu impulzivnost.
Dosada i previše zatvorenog prostora
Praznici često znače i više vremena provedenog u zatvorenom, pogotovo kada je riječ o toplinskim valovima usred ljeta. Djeca tada nemaju dovoljno prilika za tjelesno kretanje, a upravo ono ima presudan utjecaj na njihovo raspoloženje.
Nedostatak fizičke aktivnosti smanjuje razinu serotonina i dopamina – neurotransmitera koji pomažu u regulaciji emocija. Bez njih, dijete se lakše raspada, osjeća napeto i reagira burno.
Pritom mnogi roditelji posegnu za spasiteljima - ekranima. Iako se čini da se dijete opušta dok gleda crtiće ili igra igrice, zapravo se događa suprotno. Nakon duljeg gledanja u ekran, mozak djeteta biva prekomjerno stimuliran, a prijelaz iz digitalnog svijeta natrag u stvarnost često je bolan i rezultira iznenadnim ispadima bijesa.
Stres koji djeca osjete, a mi ne izgovaramo
Praznici, iako lijepi, za odrasle znaju biti izvor velikog stresa: financijski pritisci, očekivanja, organizacija, nerazjašnjeni odnosi unutar šire obitelji... Djeca to sve osjećaju. Iako ne znaju to imenovati, u njihovom se tijelu nakuplja napetost koju ne znaju ispustiti. Ona tada, poput vulkana, eruptira, ponekad agresijom.
Što učiniti kada dijete postane agresivno?
Prvi impuls roditelja često je viknuti, prijetiti ili kazniti. No, mada potpuno razumljiv, taj pristup rijetko donosi željeni učinak. Dijete koje je već preplavljeno vlastitim osjećajima dodatno se osjeća posramljeno, neshvaćeno i još više izgubljeno.
Puno učinkovitije je ostati smire, koliko god teško bilo. Da, znamo da je teško. No umjesto da vidimo agresivno ponašanje kao napad, možemo ga prepoznati kao poziv u pomoć.
Primjerice, kada dijete udari brata, možemo reći:
Znam da si jako ljut, ali nije u redu udarati. Hajdemo naći neki drugi način za izbacivanje ljutnje.
Umjesto kazne, možemo ponuditi fizički ispušni ventil:
Vidim da ti tijelo traži da nešto udari. Hajdemo zajedno udarati jastuk ili skakati po madracu.
Možemo pokušati prepoznati i imenovati emociju:
Čini mi se da ti je dosadno i da ti treba nešto zanimljivo. Hajdemo osmisliti neku društvenu igru.
Zvuči jednostavno, ali upravo te rečenice djetetu šalju poruku: ti si u redu, tvoje emocije su u redu, ali postoji bolji način da ih izraziš.
Prevencija je često važnija od reakcije
Najbolji način da se agresivna ponašanja smanje nije u trenutku ispada, nego u svemu onome što prethodi.
Zato pomaže održavati osnovnu strukturu dana, što je više moguće nalik onoj kada traje nastava. Ne mora biti savršeno organiziran, ali neka dijete zna kada se otprilike jede, kada se ide van, kad je vrijeme za ekran, a kad za igru s roditeljima.
Pomaže i boraviti vani barem jednom dnevno, čak i kada je hladno. Priroda umiruje, kretanje oslobađa nagomilanu energiju, a svjež zrak resetira raspoloženje.
Također, ljetni praznici su idealno vrijeme kada možete uključiti dijete u kućne aktivnosti – neka vam pomogne mijesiti tijesto, slagati rublje ili brisati prašinu.
Ponekad, bez obzira na trud, dijete i dalje pokazuje učestalu agresiju, povlači se u sebe, ili ozljeđuje druge i sebe. U tim slučajevima ne treba oklijevati, nego potražiti stručnu pomoć.
Razgovor s dječjim psihologom može vam pomoći da bolje razumijete što se događa i kako pomoći djetetu. Traženje pomoći nije znak da ste loš roditelj nego hrabar čin ljubavi.
