Nagledamo se bahatih, navikanih, ulickanih, grubih, smiješnih, loših, bogatih i siromašnih reprezentacija. Suce volimo, mrzimo, bodrimo, prijetimo im, psujemo.
Ali...
Postoje i gospoda u nogometu.
Za mene je to reprezentacija Islanda. Zemlja koja ima nešto malo više od 320.000 stanovnika (površina otoka je dva puta veća od Hrvatske), a njihov nogomet nema profesionalnu ligu. Nisam zapamtila nijednog igrača jer su ostavili trag jedino kao Islanđani. Kao momčad. Tim. Oni nemaju nijedno zvučno ime jer se oslanjaju na kolektiv.
Borba im je ucrtana u povijest naroda. Borba s divljom prirodom, tamom koja želi prevladati njihovim prostorima, borba za svjetlost. Postoji i ona priča o hrabrim Islanđanima koji su rušili svoju vladu i premijera, izborili se protiv korupcije i bankarskog lobija.
Vijesti koje dopiru iz te daleke i hladne zemlje su vijesti koje ohrabruju. Jednom sam naletjela na podatak kako oni pohvaljuju djecu. Kada postignu neki dobar rezultat, govore im -"Čestitam na zalaganju". Naučeni su da se moraju boriti. I u toj borbi je njihova snaga.
Ta borba im je ucrtana u nasljeđe naroda. Borba s divljom prirodom, tamom koja želi prevladati njihovim prostorima, borba za svjetlost. Postoji i ona priča o hrabrim Islanđanima koji su rušili svoju vladu i premijera, izborili se protiv korupcije i bankarskog lobija.
Stopa zaposlenosti je 86,5 posto. Gotovo je jednaka zaposlenost muškaraca i žena. Mala je razlika u radnim aktivnostima starijih i mladih.
Kažu da na Islandu ima više posla nego ljudi.
Njihova je deviza ŽIVI I RADI. BORI SE.
Nije onda čudno da su i u nogometu gospoda.
Na web stranicama njihovih klubova dominiraju djeca. Oni planiraju budućnost. Imaju viziju, razvijaju sustav od najmlađih kategorija. Svaka škola ima teren na kojem se može igrati nogomet u svim vremenskim prilikama.
Mene nije začudilo da su snimili video spot u kojem pjevaju "Kalinku" i zahvaljuju Rusima na gostoprimstvu.
Islanđani su shvatili bit natjecanja. Dođi i pokaži što znaš. Nakloni se boljem. Ne ponizi slabijega.
Nakon sjajne pobjede nad Argentinom, hrvatski su navijači krenuli u potpuno potapanje suparnika. Pretjerivanje u likovanju zavladalo je u medijskom prostoru i na društvenim mrežama. Nije više bilo ni smiješno.
Razmišljala sam zašto se nismo tako naslađivali nad Islandom?
Možda nas je, na trenutak, zaustavila simpatičnost njihovog vikinškog hukanja s tribina. Možda svjesnost da su sportaši u pravom smislu riječi i da se nisu predali do posljednjeg trenutka?
A možda smo shvatili, negdje između redova, da su stvarno gospoda. Vrijedna gospoda.
Budimo i mi gospoda na utakmici s Danskom.
Gospoda uz koju će se veseliti i ostali dio svijeta jer smo ušli u četvrtfinale.
Mene bi najviše radovalo da i Islanđani navijaju za nas.
