Sjećam se medicinske sestre koja mi je pri odlasku iz ordinacije preporučila tablete koje se mogu nabaviti u Sloveniji. Nakon tableta nalaz je bio bolji. Dobra sestra vjerojatno mi je tako pomogla da se dijagnoza dodatno ne pogorša, tko zna, možda mi je i spasila život jer bez tih tableta tko zna što bi bilo s mojim zdravljem...
Nakon svih tih godina, prije nekoliko mjeseci ponovno se vratih u Petrovu, u istu čekaonicu, samo druga ordinacija. Ovoga puta, srećom, zbog puno bezopasnijeg problema. Baš me zanimalo je li se ondje išta promijenilo, je li čekaonica obnovljena, je li i dalje prepuna žena, čeka li se i dalje satima... Ništa se nije promijenilo. Više od 15 godina kasnije ista slika. Zapravo nije - još je gora!
Čekaonica je još istrošenija, otužnija, još punija, ništa se nije obnavljalo i napravilo da višesatni boravak u njoj bude ugodniji jer ionako nitko ondje nikad nije zato jer to želi već zato jer mora. Pa da onda barem to moranje bude podnošljivije... Ako želiš među prvima doći na red za pregled, možeš ti doći i u 7 ujutro i predati papire na prijemnom šalteru, ali liječnik dolazi tek između 9 i 10 nakon što obavi vizitu i ostale dužnosti na odjelu, pa ti, kako god okreneš, čekanje ne gine.
Prije nekoliko mjeseci prvi put sam u Petrovoj bolnici bila i u ultrazvučnoj ambulanti. Uđeš u glavnu zgradu, ulazna porta obnovljena i uređena kako bi izgledala reprezentativno, ali čim malo odmakneš i uđeš dublje u bolnicu - jad i bijeda.
Nakon brojnih posjeta Petrovoj bolnici u Zagrebu, što sam shvatila? Shvatila sam da se divim ženama koje u ovoj zemlji žele rađati djecu. Divim se (profesionalnim i ljubaznim) liječnicima, medicinskim sestrama i ostalom medicinskom osoblju koji svoj posao žele raditi u ovoj zemlji
Dok se spuštam prema podrumu u kojem je ultrazvuk razmišljam jesam li možda zalutala pa krenula prema prostorijama u kojima se, što ja znam, drži pribor za čišćenje bolnice ili nekakav medicinski otpad. Ali ne, bila sam na pravom putu. Kad sam stigla u podrumsku čekaonicu u kojoj te onako obuzme osjećaj "ovdje se ne događa ništa dobro", opet višesatno čekanje i razmišljanje o tome što se dogodilo hrvatskom zdravstvu...
"UĐI U BOLNICU I ZNAT ĆEŠ KAKVA JE ČITAVA DRŽAVA"
A čekaonica za ultrazvuk puna trudnica koje moraju proći tu "golgotu" rodilišta u Petrovoj. Valjda je ljubav prema još nerođenom djetetu i želja da se postane majka jača od bilo kakvog derutnog poda čekaonice umrljanog od vlage i sivila koje se uvuklo u svaki kutak čekaonice.
Nakon brojnih posjeta Petrovoj bolnici u Zagrebu, što sam shvatila? Shvatila sam da se divim ženama koje u ovoj zemlji žele rađati djecu. U zemlji u kojoj su jako zabrinuti zbog pada nataliteta, ali zapravo nosi predznak anty-baby zemlja jer ništa se ne radi da se stvori ozračje u kojem će se novorođena djeca osjećati dobrodošlo od strane države.
Shvatila sam da se divim (profesionalnim i ljubaznim) liječnicima, medicinskim sestrama i ostalom medicinskom osoblju koji svoj posao žele raditi u ovoj zemlji. Jer što im njihova zemlja daje zauzvrat? Derutni pod u otužnoj čekaonici s ogromnom mrljom od vlage? Prenatrpanost pacijentima jer liječnika u Hrvatskoj, baš zbog neulaganja u zdravstvo, nema dovoljno? Plaće koje su daleko ispod zasluženih? Pa pomislim: tko normalan u ovoj zemlji želi u takvim uvjetima raditi toliko odgovoran i težak posao?! Ali očito tih "nenormalnih" ima, na sreću nas koji i dalje, skupa s njima, životarimo u Hrvatskoj.
Iz svega toga shvatila sam da je stanje u bolnicama ogledalo stanja u državi iliti kakva bolnica, takva država. Uđi u bolnicu i znat ćeš kakva je čitava država.
Nakon što idući mjesec obavim manji operacijski zahvat u Petrovoj, nadam se da se ondje zaista neću morati tako skoro vraćati. A rađati ionako ne namjeravam. Samo neka mi je zdravlja. Svima nama.
