Jedan od posljednjih objavljenih kurikula u sklopu Škole za život koja od jeseni kreće u svim hrvatskim školama bio je onaj iz Hrvatskog jezika za osnovne i srednje škole. No kada se napokon pojavio, izazvao je buru komentara, i to zbog popisa lektire.
Naime, iako je bilo najavljivano da će novi popis donijeti pozitivne promjene te učenike upoznati sa suvremenijom književnošću, nitko nije očekivao da će s popisa naprasito "nestati" kultna djela poput ovih: Bijeli jelen (Vladimir Nazor), Dnevnik Adriana Molea (Sue Townsend), Strah u Ulici lipa (Milivoj Matošec), Miševi i mačke naglavačke (Luko Paljetak), Waitapu (Joža Horvat), Breza (Slavko Kolar) Mali princ (Antoine de Saint-Exupery) i mnoga druga.
Što se pak tiče popisa srednje škole, više nije obvezno čitanje našeg jedinog nobelovca Ive Andrića, a koliko-toliko suvremeni Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka također nisu obvezni. Najsuvremenije što se nudi je Ime ruže Umberta Eca.
Što se dogodilo s "Dnevnikom Anne Frank"?
Jedna od lektira koje također nema na popisu, a koja je najviše odjeknula u javnosti, jest Dnevnik Anne Frank, djelo koje svjedoči o strahotama holokausta i jednoj od najvećih tragedija ljudske netolerancije u povijesti.
Štoviše, upravo je zbog ove knjige pokrenuta i peticija za njezino vraćanje u lektirni popis.
Jedna od lektira koje nema na popisu jest Dnevnik Anne Frank, djelo koje svjedoči o strahotama holokausta i jednoj od najvećih tragedija ljudske netolerancije u povijesti.
Kontaktirali smo i s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, iz kojeg smo dobili ovaj odgovor:
Knjiga 'Ana Frank' nije ni bila na popisu obveznih djela.
U prijedlogu kurikuluma koji je bio objavljen na javnoj raspravi (od 15. studenog do 15. prosinca 2018. godine) nema navedenog djela, kao niti u prijedlogu koji je Ekspertna radna skupina poslala Ministarstvu s izdvojenim mišljenjima.
Kako je i navedeno u samom kurikulumu, nastavnik samostalno bira suvremena djela za cjelovito čitanje.
Sve što su naveli, zaista stoji. Naime, u višim razredima osnovne škole učenik tijekom jedne nastavne godine mora pročitati ukupno devet lektira, a od toga su tri obvezne. Te tri nalaze se na samom vrhu trenutno važećeg popisa lektire.
U ovom trenutku, što se tiče osmog razreda osnovne škole, to su Alkar (Dinko Šimunović), Breza (Slavko Kolar) i Srebrne svirale (Dragutin Tadijanović).
Dnevnik Anne Frank nije među ta tri obvezna, nego je dio izbornog dijela popisa u kojem je ukupno još trideset knjiga.
Prema novom Kurikulumu, obvezna su samo dva naslova koje je Ministarstvo propisalo, a učitelji sami biraju ostalih šest. Dakle, nema više obveze čitanja devet knjiga.
No to ne bi bilo sporno da u jednom trenutku zaista nije postojao izborni popis u Kurikulumu koji je sadržavao i Dnevnik Anne Frank.
Ta je inačica poslana u Ministarstvo u veljači 2018. godine, a u studenom 2018., kako prenosi portal srednja.hr, popis s prijedlozima, uključujuči i Dnevnik Anne Frank, "ispario" je iz dokumenta koji je poslan na javnu raspravu. I opet se poziva na automnost učitelja.
Učitelji sami biraju
Naoko se učiteljima daje samostalnost u biranju naslova, no jedno je teorija, a nešto sasvim drugo praksa.
U novom Kurikulumu (Narodne novine 10/2019) piše sljedeće:
Važno je naglasiti da se učitelj/nastavnik pri planiranju, programiranju i organiziranju nastavnoga procesa može služiti predloženim popisima izbornih književnih djela i ulomaka. On sam, prema svojoj profesionalnoj procjeni i interesima, prije stečenim znanjima i potrebama učenika u pojedinome razrednome odjelu odabire izborna književna djela za cjelovito čitanje i djela za čitanje na ulomcima.
Izborni popis lektire za osnovne škole u ovom trenutku naprosto – ne postoji.
Također, učitelj/nastavnik sam odlučuje hoće li u skladu s načelom međupredmetne korelacije pristupiti analizi književnih tekstova u dijakronijskome slijedu ili će im pristupiti tematski (problemski) i/ili žanrovski.
I dok to nije toliki problem s profesorima u gimnazijama i srednjim strukovnim školama, oni koji rade u osnovnim školama, itekako su se našli pred zidom. Naime, izborni popis za osnovne škole u ovom trenutku naprosto – ne postoji.
Kada smo se u vezi s time ponovno obratili Ministarstvu znanosti obrazovanja, odgovor je, očekivano, izostao.
Dakle, učitelj bi sam trebao odabrati naslove za osnovnu školu, izuzev spomenuta dva obvezna u svakom razredu, što na prvi pogled djeluje sasvim u redu. No nije tako.
Naime, opremljenost školskih knjižnica u koju se djeca besplatno učlanjuju razlikuje se od mjesta do mjesta. To znači da u dva susjedna mjesta djeca osmog razreda mogu čitati sasvim različite knjige. Nisu sva djeca učlanjena u gradske knjižnice niti pak škole i učitelji to ne mogu zahtijevati od njih, posebno kada se uzme u obzir teška ekonomska situacija u kojoj živi velik broj hrvatskih građana.
Problema opremljenosti hrvatskih školskih knjižnica svjesna je i Dijana Pasarić, učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Strahoninec.
Teškoće na koje nailazimo su broj lektirnih djela u školskoj knjižnici, novija djela koja učenici žele čitati (a takvih je malo) nema u većem broju u knjižnici. Trudimo se svake godine dopuniti književnu građu u knjižnici, a kad nema dovoljan broj knjiga, učenike podijelim u skupine i svaka skupina za određeni mjesec čita neko drugo djelo, govori nam.
Nepostojanje izbornog popisa otvara Pandorinu kutiju, a čini se da je elegantno sve prebačeno na učitelje, po tko zna koji put.
Ona je i do sada uvijek birala djela u skladu sa sposobnostima i željama učenika, držeći se spomenute obveze o čitanju triju propisanih djela.
Na uvodnom satu učenicima dajem popis triju obaveznih lektirnih djela, a ostale naslove koje stavljamo na popis sastavljamo zajedno. Učenici daju prijedloge nekih naslova koje su pročitali i koji su im zanimljivi. Prijedloge zapravo daje manji broj učenika koji samoinicijativno čitaju knjige, iskrena je učiteljica.
Jednako je tako svjesna toga da se ne može čarobno sastaviti popis koji bi svima odgovarao i koji bi odjednom sve učenike privolio čitanju knjiga, posebno učenike koji se sada nalaze u srednjoj školi ili pak najesen kreću u nju.
Čitalačke navike i ljubav prema pisanoj riječi raste s djetetom. Djeca te navike steknu još u ranome djetinjstvu. Čitanjem obogaćuju rječnik, razvijaju maštu, proširuju opće znanje, no potrebno je i razumjeti pročitano.
Teško je da ćemo danas jednog tinejdžera lako motivirati da počne čitati ako to nije učio, ako tu ljubav prema čitanju, zadovoljstvo u čitanju i motivaciju za čitanjem nije doživio davno prije.
Ne postoji sinergija u obrazovanju
Čini se da je još jednom teret reforme stavljen na učiteljska leđa. Nepostojanje izbornog popisa za cjelovito čitanje za osnovne škole na prvi pogled pruža nepregledne mogućnosti, no kako će se, primjerice, u tome snaći osoba koja je tek izašla s fakulteta i još nema potrebne vještine za prepoznavanje učeničkih mogućnosti u skladu s godinama ili pak osoba koja godinama ne može dobiti posao u školi te je izvan svega toga?
Ili pak ona koja je dva tjedna na jednoj zamjeni, pa mjesecima ništa, pa onda opet na dva tjedna? Jer, vjerujte, takvih ima koliko god hoćete, posebno kada su u pitanju humanističke znanosti.
Nema nikakve sumnje u to da su učitelji koji već koju godinu rade u školi itekako kompetetni sami odabrati naslove, no javljaju se tehnički problemi.
Kako uvijek treba imati na umu i opremljenost knjižnica, hoće li se svi učitelji kolektiva Hrvatskog jezika jedne škole moći dogovoriti o odabiru naslova ili će morati prevagnuti dostupnost knjiga ili pak volja najstarijeg među njima?
Što ako ravnatelj zbog političkih razloga zabrani određenu knjigu ili se pak roditelji počnu buniti i pritom se pozivaju na to da određene knjige nema na popisu Ministarstva?
Nepostojanje izbornog popisa otvara Pandorinu kutiju, a čini se da je elegantno sve prebačeno na učitelje, po tko zna koji put. Jer, u konačnici, ovaj trenutačni popis nema nikakve veze s onime koji je 2016. godine Ministarstvu predala Ekspertna skupina za kurikularnu reformu na čelu s Borisom Jokićem.
Holokaust nije nešto što se događalo u nekom drugom svijetu, nego je itekako dopirao do nas. Sjetimo se samo djevojčice Lee Deutsch.
No, s pozitivne strane, Dnevnik Anne Frank nije zabranjen. Ta se knjiga još uvijek nalazi u svim knjižnicama te bi se što češće trebala nalaziti na popisima koje će, kako se u ovom trenutku čini, stvarati sami učitelji.
Nema sumnje u to da je riječ o izuzetno važnom djelu koje naprosto mora pročitati svako dijete. Osim toga, holokaust nije nešto što se događalo u nekom drugom svijetu, nego je itekako dopirao do nas. Sjetimo se samo djevojčice Lee Deutsch, zagrebačke dječje glumice i Anine vršnjakinje, i svih drugih koji su bili žrtve najgoreg zločina u ljudskoj povijesti.
Upravo su knjige sredstvo pomoću kojeg djeca mogu upoznati nove svjetove te se u neka djela ne bi smjelo dirati.
