Nedaleko od Pule smjestio se jedan sasvim poseban vrtić. U njemu djeca svoje vrijeme provode trčeći između drveća, penjući se na grane i istražujući biljke, a igračke su svedene na najmanju moguću mjeru. Riječ je o tzv. šumskom vrtiću, prvom takve vrste u Hrvatskoj.
Čitav projekt osmislila je Francesca Miličević, psihologinja, certificirana dadilja te majka trogodišnjeg šumskog dječaka za kojeg kaže da je ujedno bio glavni motivator čitave ideje, kao i dodatni vjetar u leđa da slijedi svoje srce.
Kako bi pokrenula ovakav vrtić, Francesca je osnovala udrugu Heartface i obrt za čuvanje djece Šumska djeca. No put od jedinstvene ideje do realizacije nije bio nimalo jednostavan.
Trebala nam je godina dana aktivne pripreme da možemo početi s radom. Na svakom koraku nailazila sam na prepreke, od spore birokracije do nedostatnih financijskih sredstava. Mislim da ću jednoga dana shvatiti da sam mnoge stvari mogla drugačije i lakše, no tako je to kad krećeš iz ničega i nemaš se na koga ugledati.
Šuma je prirodni poligon za razvoj motoričkih, socijalnih i emocionalnih vještina. Bezbroj tekstura i zvukova u svakom trenutku stimulira osjetila, a samim time i mozak.
Ne možeš učiti iz tuđih grešaka pa moraš sve osjetiti na svojoj koži, ali tješim se da će drugi moći učiti iz mojih grešaka. Upravo zbog toga smo čitav proces otvaranja šumskog vrtića učinili javnim i preko naše stranice Šumska djeca objavljivali smo sve što se događalo na tom putu, pojašnjava nam.
Kako vrtić takve vrste do sada nije postojao u Hrvatskoj, to je značilo i borbu sa zakonodavstvom.
Šumski vrtić ne postoji kao pravni oblik, pa smo morali osposobiti prostor na rubu šume koji udovoljava svim kriterijima kao i klasični vrtić iako nam realno s funkcionalne strane to ne bi bilo ni potrebno jer djeca tamo najmanje borave.
Osim toga, važna odluka odnosila se i na to hoćemo li djelovati kao vrtić, obrt za čuvanje djece ili udruga. Svaka od tih formi ima određene okvire unutar kojih se mora djelovati, pa sam se tako odlučila za obrt za čuvanje djece zbog rada u manjoj grupi djece i individualnijeg pristupa koji se u velikim vrtićkim skupinama teže postiže, kaže nam.
Kako dodaje, u nekim zemljama šumski vrtići isključivo djeluju kao udruge roditelja i odgajatelja, što doprinosi ravnopravnijem odnosu odgajatelja i roditelja koji zajedno donose odluke u najboljem interesu djece.
Mislim da je to smjer u kojem se želimo kretati i s našom udrugom. Želimo potaknuti roditelje da aktivno sudjeluju i izravno utječu na stvaranje okruženja za njihovo dijete, no to je istovremeno i veliki izazov.
Pozitivne reakcije i djece i roditelja
Ipak, reakcije roditelja koji su djecu upisali u ovaj vrtić govore same za sebe.
Roditelji najčešće već od prvog dolaska osjećaju kao da ovo i nije vrtić zbog potpuno ležerne atmosfere. Primijetili smo da i adaptacije puno lakše prolaze upravo zato što vlada obiteljska atmosfera pa se djeca osjećaju gotovo kao doma. Kažu nam i da su djeca staloženija i opuštenija kad dođu doma jer izbace svu silnu energiju, što je i razumljivo.
Kako zapravo izgleda jedan dan u šumskom vrtiću?
Ujutro se svi okupimo u našem dvorištu u blizini šume. Tu pripremimo hranu, vodu, odjeću i sve što nam treba za taj dan, dok neki već nestrpljivo tapkaju nožicama i svako malo pitaju kad ćemo krenuti.
Do šume idemo stazicom pokraj pruge uz koju rastu mnoge zanimljive biljke pa pričamo o njima, skupljamo ih u košaru, mašemo vlaku dok prolazi. Dolazimo na naše glavno mjesto, šumsku bazu koja se sastoji od puno brežuljaka po kojima onda oni trče, love se i igraju dok mi raspremamo stvari.
Zatim doručkujemo u krugu od panjeva i razgovaramo. Ponekad šećemo u udaljenije dijelove šume, gradimo kućice od grana stabala ili otkrivamo nova 'tajna mjesta'. Brzo nam proleti vrijeme do ručka kada se vraćamo u naše dvorište, gdje jedemo i onda djeca idu spavati u prostoriju za odmor. Kada dovršimo šumsku bazu i izgradimo kućice i u šumi, moći ćemo ručati i spavati i u šumi, ističe psihologinja.
Drugačiji pristup odgoju
Boravak u prirodi dio je svih holističkih pristupa odgoju djece. Prednosti toga su nebrojene, a upravo je to ono što nedostaje današnjoj djeci koja se često odgajaju ispred ekrana, u trgovačkim centrima i sa zabranama za koje roditelji nerijetko misle da njima štite djecu. No priroda pruža okruženje koje je potrebno svakom djetetu kako bi se istinski razvijalo u najbolju verziju sebe.
Djeca ne dobivaju samo svjež zrak i prirodno svjetlo, već im se na taj način razvija imaginativna igra, samostalnost, kreativnost, koordinacija ruka-oko, ravnoteža, fizička snaga, senzorna integracija i mentalna jasnoća. Nema gotovih igračaka pa su manje usredotočeni na stvari, a više na odnose. Često moraju surađivati kako bi stvorili zabavu te tako uče rješavati konflikte, ostvarivati bliskost i pronalaze nove kreativne načine da uđu u odnos jedan s drugim, kaže nam.
Kako dalje naglašava, šuma je prirodni poligon za razvoj motoričkih, socijalnih i emocionalnih vještina. Bezbroj tekstura i zvukova u svakom trenutku stimulira osjetila, a samim time i mozak.
Meni je posebno zanimljivo to što u našem šumskom vrtiću sva djeca vole hodati bosa, oni trče kroz šumu preko kamenja i borovih iglica potpuno bosi i već su njihova stopala naučila raspoznavati teksture tla pa točno znaju kad treba usporiti, koliko se visoko mogu popeti i općenito su mnogo oprezniji i svjesniji osjećaja odgovornosti za vlastite granice.
Upravo je takav način odgoja ono što često nedostaje današnjim generacijama. Teži se instant-odgajanju i instant-sreći, a mnogi od nas koji su odrastali daleko od mobitela s nostalgijom se sjećaju tih dana. Šumski vrtić nastoji osvijestiti važnost shvaćanja djetinjstva onakvim kakvo bi ono trebalo biti – iskreno, spontano, prirodno.
Danas kao da se dogodila zamjena teza pa umjesto one poznate stare da dijete mora pasti kako bi se dignulo, vlada teza da dijete mora biti sigurno, čisto i zaštićeno kako bi raslo veliko i zdravo.
Otuđenost od prirodnog načina i shvaćanja života, ogromna količina umjetne zabave, prevelika doza životne komocije i pogrešno shvaćanje pojma sreće mnoge su roditelje doveli do toga da ne mogu podnijeti da njihovo dijete 'pati', plače, bude nezadovoljno ili nedajbože da se dosađuje.
Zašto kada im oni mogu ponuditi toliko toga u zamjenu – crtiće, igraonice, tablete, mobitele koji nude instant-sreću? Itekako dijete mora pasti i udariti se da bi naučilo, ogrepsti se, zaprljati, probati jesti zemlju, skakati po lokvama. Sve je to dio prirodnog i zdravog djetinjstva kakvo djeca u šumskom vrtiću imaju priliku iskusiti, zaključuje Francesca Miličević.
