Prošlo je točno deset godina otkad je Luka Ritz preminuo od posljedica ozljeda koje su mu nanijeli njegovi vršnjaci 12 dana ranije dok je s prijateljem čekao autobus za Dugave.
Galerija
Ništa na Luki nije bilo wannabe, sve je bilo iskreno, blago, nježno, vragolasto i autentično. Pisao je pjesme i priče, crtao i smišljao svoje stripovske (anti)junake, bio otvoren prema drugima i drugačijima.
Dok je ekipa iz razreda s maturalca nosila uspomene s Barcina stadiona, on je cijelim putem do Zagreba pazio na plakat Picassove Guernice. Poklon za mamu Suzanu i tatu Rena.
Obožavao je glazbu i knjige, zbog čega je i bio dio benda Shangri La i autorsko ime na koricama svoje knjige maštovitih zapisa i crteža napravljenih između svoje 6. i 18. godine života. Knjiga "…sa srećom u džepu i osmjehom na licu" objavljena je dvije godine nakon tog dvanaestog dana mjeseca lipnja.
Luka je puno čitao te su mama i tata tijekom ljetnih praznika svaka dva tjedna u obiteljsku kuću na moru morali doći s barem šest novih knjiga iz knjižnice. Čitao je sve, ali Nicka Hornbyja isticao je kao omiljenog autora, baš kao i Miljenka Jergovića, kojeg je posebno poštovao.
Nakon što je jedne noći mama Suzana odvezla susjedu Slavicu na dugo očekivanu transplantaciju bubrega, Luka je odlučio biti donor organa. I tom je odlukom godinu dana kasnije spasio devet života.
Jako je volio pisati za našim 'šrajbtišem' i pali smo u nesvijest kako je dobro pisao. Da je Luka odrastao i postao novinar kao što je želio, bio bi kao Ante Tomić, duhovit i blago ironičan, kaže tata ili, Lukinim riječima, 'tatolino' Reno.
"Oblak" je film o ljubavi prema Luki, a "Ovo bi mogla biti moja ulica" predstava zagrebačkog ZKM-a o vršnjačkom nasilju posvećena upravo njemu. Ona nije rekonstrukcija Lukine sudbine, već potencijalno ostvariva priča jer je u Republici Hrvatskoj gotovo 30 posto djece između 13 i 15 godina izloženo vršnjačkom nasilju. A svako je deseto dijete zastrašivano na internetu.
U trenutku najveće tame Lukinim roditeljima najveći podrška i oslonac bili su Lukini prijatelji. Na krilima njihova žara, bijesa i tuge uspjeli su ne samo prebroditi prve tjedne i mjesece već i skupiti snage te pružiti podršku onima koji su ih zvali i pitali – Možete li nam pomoći? Trebamo se nositi s nasiljem, a ne znamo kako.
Tako je nastalo Savjetovalište Luka Ritz zamišljeno kao informativna platforma za preusmjeravanje na udruge posvećene djeci i mladima s problemima u ponašanju. Početkom ove godine udruga je postala ustanova socijalne skrbi, Centar Luka Ritz sa zaposlenim stručnjacima iz područja socijalne pedagogije, psihologije i socijalnog rada.
Lukino ime nose i dvije nagrade kojima se nagrađuju djeca čije ponašanje i primjer pomažu da živimo u tolerantnijem i sigurnijem društvu. Jednu na Lukinu godišnjicu, 12. lipnja, uručuje Ministarstvo znanosti i obrazovanja (na razini države), a drugu Grad Zagreb, čija je dodjela na Međunarodni dan tolerancije.
Dok je ekipa iz razreda s maturalca nosila uspomene s Barcinog stadiona, Luka je cijelim putem do Zagreba pazio na plakat Picassove Guernice. Poklon za mamu i tatu.
Ti 'mali piceki' mogu mijenjati svoju minizajednicu. Jedan mijenja razred, a razred pak može promijeniti školu. Reno i ja iskreno vjerujemo u mlade ljude, većina njih prekrasne su i često samozatajne osobe. Jedna se djevojčica iz Splita iznenadila kada je dobila nagradu te je skromno rekla: 'To sam samo ja, tako su me roditelji učili, nisam učinila ništa posebno.' E, upravo takve treba isticati, naglašava Suzana.
S Lukinim odlaskom tako se počeo stvarati pokret otpora prema nasilju, sa svakom godinom sve moćniji i brojniji jer mnogi su željeli biti u lancu stvaranja boljeg društva čija je prva karika bila trenutak kada su Lukini prijatelji grad oblijepili s plakatima – Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?
Naše najveće bogatstvo upravo su Lukini prijatelji, ističu Suzana i Reno. I dandanas se međusobno posjećuju, ručaju se punjene paprike kod Ritzovih i šalju pozivnice za vjenčanja.
Nema tih nula na računu koje mogu zamijeniti bogatstvo koje znače njegovi prijatelji. I naši ih roditelji već doživljavaju kao 'svoje' i sreća je u nesreći da su ti danas odrasli ljudi i dalje uz nas. Oni su ogromno bogatstvo koje nam je Luka ostavio, baš kao i nevjerojatan broj predivnih ljudi smo upoznali. Imamo osjećaj da nam on bira i šalje takve ljude za dobru energiju.
Uvijek su govorili Luki kako nije važno hoće li biti stolar kao jedan djed ili sveučilišni profesor kao drugi djed. Hoće li biti nobelovac ili automehaničar. Jedino što su od njega tražili jest da bude dobar čovjek.
A u njegovu se dobrotu na najplemenitiji način uvjerilo i devetero bolesnih ljudi. Za to je "kriva" teta Slavica koja je živjela u stanu ispod Ritzovih. Nakon što je jedne noći mama Suzana odvezla susjedu Slavicu na dugo očekivanu transplantaciju bubrega, Luka je odlučio biti donor organa. I tom je odlukom godinu dana kasnije spasio devet života.
Toplina i brižnost Lukinih roditelja nose teret tuge, ali ne i gorčine, a ponos na Luku i njegovu ekipu očita je u svakoj njihovoj rečenici i izrazu lica.
Uvijek su govorili Luki kako nije važno hoće li biti stolar kao jedan djed ili sveučilišni profesor kao drugi djed. Hoće li biti nobelovac ili automehaničar. Jedino što su od njega tražili jest da bude dobar čovjek.
Naš je najveći uspjeh u životu to što je Luka zaista izrastao u jednog dobrog i poštenog čovjeka, otvorena srca prema svima. Znali smo pitati njegove prijatelje po čemu najviše pamte Luku. Mnogo njih reklo je po velikom osmijehu i raširenim rukama. Kad god bi netko naišao, odmah je širio ruke spreman na zagrljaj, naglašava Suzana.
A upravo je zagrljajima mama rješavala njihove prepirke i pitanja „Zašto baš ja moram prvi s tuluma?". Zato što te volim i zato što se brinem, bio je odgovor. Što je on bio ljući, to je zagrljaj bio čvršći. A što je zagrljaj bio čvršći, to se smiješak prije pojavio na licu.
Točno je 3650 dana prošlo otkad je počeo pokret posvećen toleranciji, nenasilju, pružanju ruke slabijima, uplašenima, zlostavljanima i omalovažavanima u virtualnom prostoru i na ulici. Zahvaljujući svijetu Luke Ritza.
Vjerujem da djeca biraju svoje roditelje, ali nisam još uspjela shvatiti čime smo zaslužili Luku. Možda će nam jednog dana otkriti u nekoj dimenziji, kaže nam za kraj Lukina mama.
Sigurni smo, sa srećom u džepu i osmijehom na licu.
