Kada dijete krene u prvi razred, tada ono zadovoljava i određene uvjete tjelesnih i motoričkih sposobnosti, emocionalne spremnosti, kognitivne spremnosti, govornih vještina, socijalne spremnosti, kao i spremnosti za učenje.
Pritom kognitivna, emocionalna i socijalna spremnost igraju najvažniju ulogu. Iako prije samog polaska u prvi razred dijete ne treba znati pisati i čitati, očekuje se da sigurno opaža prostorne i vremenske odnose, razlikuje osnovne boje, oblike i veličine te se može usredotočiti na određeni sadržaj.
Kada je pak u pitanju emocionalna spremnost, dijete i prije samog polaska u školu mora biti svjesno toga da će nekoliko sati dnevno biti odvojeno od roditelja, da će se trebati nositi s tremom, samog sebe uspoređivati s vršnjacima te da morati savladati svoje osjećaje tijekom boravka u školi, poput ljutnje i straha.
Kada govorimo o odnosima s vršnjacima, socijalna spremnost također je jednako važna za uspješan boravak u školi. Ona podrazumijeva sposobnost djeteta da ostvaruje uspješnu komunikaciju, surađuje s učiteljem i vršnjacima, usvaja pravila ponašanja, kao i razvijanje mogućnosti podređivanja vlastitih potreba i želja pravilima skupine (razreda) kojoj pripada.
Ako se dijete još nije prilagodilo prvom razredu, budite strpljivi i uporni. Važno je da zna kako ste uz njega.
Iako svaka nova promjena u životu sa sobom nosi određeni nužan period prilagodbe, mnogi roditelji postanu zabrinuti ako u prvih mjesec dana dijete nije steklo naviku odlaska u školu, ispunjavanja svojih obveza te nije steklo prijatelje među vršnjacima ili je pak problematična ponašanja u školi.
Što učiniti kada se roditelj nađe u toj situaciji, upitali smo školsku psihologinju Irenu Šestak.
Većini djece potreban je određeni vremenski period kako bi se prilagodili svemu što jedna obrazovno-odgojna ustanova nudi i traži, a u to ulazi i izvršavanje školskih obveza. Sada je bezbrižnu igru zamijenilo pisanje zadaća i učenje. Nije neobično da dijete koje je praktički do jučer bilo bezbrižno i čitave dane provodilo u igri odjednom zaboravlja pisati zadaće, teško se usredotočuje ili je nemirno na satu, napominje psihologinja.
No kako je u odgoju djeteta roditelj najvažnija karika, tako ima veliku ulogu i u rješavanju toga problema.
Ako dijete odbija odlaziti u školu ili u nju ide sa suzama u očima, roditelj mora reagirati. Potrebno je djetetu pojasniti važnost pohađanja nastave, redovitog učenja, preuzimanja odgovornosti za svoja djela i pisanje zadaće. No to je potrebno učiniti na blag način, bez galame ili izrugivanja djeteta ako možda i plače kada treba ići u školu.
Ako to učitelj dopusti, ponekad je dobro da roditelj bude prisutan na samom početku u razredu kada dijete plače kako se bi se opustilo i kako bi mu bilo lakše. Ponekad djeca plaču jer se boje napuštanja. Kako roditelj odlazi, odnosno ostavlja ga u školi, možda pomišlja da se neće vratiti po njega. Vrlo je važno djetetu to razjasniti, ističe psihologinja Šestak.
U svemu tome ustrajnost i spremnost na rad za dobrobit djeteta ključ su uspjeha.
Nužno je dijete ohrabriti i biti strpljiv, a ne pretjerano forsirati jer bi dijete moglo imati averziju prema školi i učenju uopće. Uloga je roditelja pomoći djetetu i poticati ga na izvršavanje školskih obveza), a pritom je važna rutina.
Dobro je da roditelj u početku pomaže djetetu, po mogućnosti u isto vrijeme nakon nastave kada dijete dođe kući, najede se i malo odmori, nakon čega slijedi pisanje zadaće, učenje i razgovor o tome kako je bilo u školi, što je dijete radilo, učilo, s kim se družilo, možda posvađalo i slično. Važno je da roditelj bude empatičan i da reflektira osjećaje djeteta ako se dijete boji nečega vezanog za školu, da mu pokaže da ga razumije i da je to normalan strah koji će s vremenom proći.
Svi se ponekad bojimo onoga što nam je nepoznato i strano, zaključuje Irena Šestak.
