Snaga žene satkana je u našim majkama, žrtvu koju one podnose možemo spoznati samo s protokom vremena, kad nas i same uzme život, da se tako izrazim, kaže radijska i TV voditeljica Tatjana Jurić. O svojoj mami Dragici Tatjana piše s velikim M, upravo zbog važnosti koju je imala u njezinu životu, a ono najvrjednije što ju je mama naučila jest – biti svoja.
Biti bespogovorno svoja. Dugo mi je bilo nejasno o čemu je točno riječ kad bi mi govorila: 'Ne daj na sebe, nikad ne daj na sebe', pa ipak, životno mi je iskustvo upravo to objasnilo - kad te lome, kad te ne vrednuju, kad su oholi prema tebi, budi svoja i čini to s uvjerenjem i širokim osmijehom, ističe voditeljica, čija je majka prije pet godina preminula od posljedica Alzheimerove bolesti. Uspomena na nju Tatjana ima milijun, ono što joj danas najčešće odzvanja u glavi jesu mamin smijeh, njezini savjeti i kakva dobra fora koju bi izbacila.
Uvijek je bila prepuna fora, britka i zabavna. Vjerujem da bi mi Mama danas, u ovim mojim godinama bila najbolja prijateljica jer bi moje vrednovanje istoga bilo posve drukčije od načina na koji svijet oko sebe doživljavaš u, primjerice, 20-ima. Sazrijevanje ti donosi divne dubine, osobito nama ženama. I dandanas volim misliti da sam ovakva upravo zbog svojih roditelja, a ponajviše zbog svoje Mame.
Kad smo mali, teško možemo spoznati istinsku vrijednost važnih nam osoba u životu, ali, srećom, kada naši odrasli odrade dobar posao, onda nam iskustva s godinama dolaze negdje u sjećanjima i osvijestimo koliko je važna ona 'Sve svoje nosimo od doma', ispričala nam je Tatjana Jurić. Nikada nije bila od formi i datuma, pa tako nije obilježavala ni Majčin dan.
Za sve one koji će na Majčin dan imati to bogatstvo da ih od Mame dijeli samo jedan poziv, neka budu svjesni koliki je to blagoslov. Ali Mamu se zove svaki dan, ne treba nam datum za to. Sama danas imam neke svoje druge rituale, ne pada mi taj dan teško, osjećam golemi ponos, iako je sjeta, naravno, uvijek prisutna, otkriva. Voditeljica se slaže da je generacija roditelja kojoj pripada i njezina majka često bila suzdržana u pokazivanju da su ponosni na vlastitu djecu, ali ona se nikada nije osjećala zakinutom, ono što se nije izgovaralo, osjetilo se.
Prave stvari jednostavno osjećaš, a ja sam u odnosu sa svojim roditeljima uvijek osjećala potporu koja je, osobito u tim formativnim godinama, itekako važna. Upravo me i svijest o tome često čuvala u onim godinama puberteta kad svi pomalo postanemo nestašni. Mnogih sam se stvari sačuvala upravo zato što bih u glavi uvijek imala onu: 'Što će moji roditelji reći o tome?' dodaje Tatjana, koja je o majčinoj borbi s Alzheimerom već puno puta javno progovarala, kao i o njihovoj zajedničkoj borbi s administracijom, koja je ionako vrlo tešku situaciju činila još težom. Danas sve to čuva u sebi kao uspomenu, i to dragu.
Uspomenu koja me ne boli i ne čini mi teško, već mi daje dodatni motiv kada opet postane teško. A svima nam se to događa, pa ako ništa drugo, takvi konačni trenutci, u kojima moraš otpustiti ono što ti život znači, sve druge stvari postave u perspektivu, pa ti ne pada na pamet očajavati zbog svakodnevnih, prolaznih stvari.
Pamtim taj period po onome što sam samoj sebi često ponavljala, a to je bilo - dan po dan. Danas kada gledam unatrag, sretna sam i zahvalna što sam mogla iznijeti, zajedno sa svojima, cijelo to iskustvo i biti Mami na pomoći, vratiti joj barem na taj način sve ono što je ona svojevremeno činila za nas. Svaka je bolest teška, no ne preostaje ništa drugo nego zbiti redove i gasiti požar po požar. A mi smo ih imale milijun.
U tom teškom razdoblju ona i njezina obitelj imali su podršku bliskih ljudi, a javljali su joj se i nepoznati ljudi u čijim je obiteljima također bilo oboljelih od Alzheimera, koji su joj željeli dati podršku, pomoći i dati do znanja da nije sama.
I dandanas se javljaju, zahvaljujući društvenim mrežama, svi smo postali dostupniji i još mi je draže danas nekoga u potrebi uputiti dalje i pomoći koliko mogu. Pamtim koliko je nama bilo teško i koliko su tada nepoznati mi ljudi bili spremni pomoći. Takve ti situacije očitaju prave životne lekcije i red je vratiti istom mjerom. Pritom ne činiš to jer je red, već je jednostavno tako, ističe.
Nekada svoje mame možda ne cijenimo dovoljno, ne cijenimo vrijeme provedeno s njima, a život brzo prolazi i mame jednog dana više neće biti. Pokažimo svojim mamama na Majčin dan 14. svibnja koliko su nam važne, koliko ih volimo i cijenimo, ali neka tako bude i svaki drugi dan.
Nazovite već danas svoje mame, i onda opet, nazovite ih i sutra, i preksutra, i svaki sljedeći dan. Jer... dođe onaj dan kad Mame više nema. I od tog dana više ništa nije kao nekad. Ponajmanje ti sam, sama, poručuje Tatjana Jurić.
