Sad se vidi kako se ujedinjuje, a kako se razjedinjuje narod. Ujedinjuju skromnost, tolerancija, fanatična posvećenost radu, pristojan odnos prema suparnicima. Razjedinjuju urlanje, agresija, ispadi, huškanje, mržnja, koliko god debelo bila zamotana u celofan.
Ujedinjuje dostojanstven odnos prema susjedima, kad oni navijaju za tebe, a ti za njih. Ujedinjuje kad je svejedno tko se zove Jovo, kad se uredno pruža ruka nakon poraza, kad se ispričaš fotografu kojeg si srušio. Ujedinjuje dobro; zlo ne ujedinjuje, ono samo okuplja u čopore, u horde koje zastrašuju i izazivaju želju ili da im se slab čovjek pridruži, a odlučan da ih polije vrelom vodom s balkona.
Sve te u proteklih nekoliko godina izgovorene floskule o "nacionalnom ujedinjenju", proistekle od sterilnih političkih manipulatora, zapravo pokušavaju životariti od ispijanja krvi, frankenštajnovskog principa.
Odjednom se ispostavlja da djeca koja na Velebitu čuvaju ovce ili im očevi uzgajaju piliće zaslužuju opće divljenje. Da su siromašni dečki koji dobiju šansu dobri dečki, jednako kao francuski reprezentativci, tamo negdje iz okrutnih predgrađa Marselliesa, čija je vjerojatna sudbina bila dilanje i socijalna pomoć.
Ovo srebro, za koje je posve jasno da je naše zlato, otvorena je pljuska u lice, bačena rukavica svima koji tobože upravljaju ovom zemljom i koji su je uspjeli prenoseći tu simulaciju s koljena na koljeno upropastiti.
Ispostavlja se da je Zlatko Dalić čovjek koji mobilizira nogometni talent, ali istodobno upogonjuje ono što je dobro u ljudima, što je u njima čisto.
Ispostavilo se da se "nacionalna sloga sastoji u prvom redu od iskrenog napora, iza kojeg obično slijedi rezultati, da se zastavama najstrastvenije maše kad je čovjek ponosan i osjeća se dostojanstveno.
Ispostavilo se da treba još jednom provjeriti gdje je točno Livno, kako bi se ispostavilo da moj prijatelj, Ahmet Burza Ape, taj svojeglavi veterinar iz tog gradića, upravo ispija rakijicu s ostarjelim i skromnim roditeljima legendarnog selektora. Na gumenom stolnjaku, u dnevnim sobama kakve su svim našim roditeljima zadane.
I onda ostatak djeluje kao još gora farsa nego što jest. Predsjednica države u tim svojim dresovima koja se svima vješa oko vrata. Njezina strast prema nogometu mogla bi biti uistinu iskrena. Pa čak i upadanje u svlačionice, držanje Macrona za ruku na moskovskoj kiši. Ali problem je što ona nema rezultata, baš nikakvih, a treba joj daljnje zaposlenje, mandat. Svima onima koji nas trenutačno politički predstavljaju, koji apeliraju na naše ujedinjavanje, samo treba još jedan mandat. I opozicija bi mandat; sami su si izglasali intelektualno insuficijentnog predvodnika, sad bi ga ipak smijenili, o tome govore jezikom kukavica i kadrovika, jezikom koji je funkcionerski, nerazumljiv.
Hvala vam, vama koji ste čuvali ovce, koje su lokalni mafijaši preprodavali kao stoku, koji ste otplaćivali dugove svojih očeva. Hvala vam što ste nam pokazali što je zemlja i što je zastava.
Nitko tu, osim Dalićeve postave, neće pretrčati šesnaest kilometara, nitko neće istegnuti mišić, dobiti udarac u glavu. Nitko neće ništa uložiti, a još manje žrtvovati. Nitko neće plakati na stadionu zbog toga što je drugi na svijetu, a nije prvi. Bit će dobro i udobno, po ekonomskim pokazateljima sjediti u sjeni Bugarske, gledati u leđa masi koja odlazi, urlati na neugodne novinare. I, naravno, pozivati na nacionalno jedinstvo. Ali više u smislu neprijatelja koji vreba na granici, vječnog neprijatelja koji je negdje tu, među nama, i uvijek ga iznova treba istrebljivati kako bi nam neuspjeh i mržnja što dulje potrajali.
Ovo srebro, za koje je posve jasno da je naše zlato, otvorena je pljuska u lice, bačena rukavica svima koji tobože upravljaju ovom zemljom, i koji su je uspjeli prenoseći tu simulaciju s koljena na koljeno upropastiti. To srebro, dragocjeni metal, premda izrazito podatan, a mnogo je onih koje se tome nadaju, moglo bi proizvesti inspiraciju, nekakvu komornu revoluciju, obrat u dugom, i monotonom propadanju.
Naravno, to se neće dogoditi. Jer je za to ipak potrebno pripadati prvoj ligi, a ne biti majstor u spletkama na trećerazrednoj klupi.
Ispostavilo se da treba još jednom provjeriti gdje je točno Livno, kako bi se ispostavilo da moj prijatelj, Ahmet Burza Ape, taj svojeglavi veterinar iz tog gradića, upravo ispija rakijicu s ostarjelim i skromnim roditeljima legendarnog selektora. Na gumenom stolnjaku, u dnevnim sobama kakve su svim našim roditeljima zadane.
Hvala vam, vama koji ste čuvali ovce, koje su lokalni mafijaši preprodavali kao stoku, koji ste otplaćivali dugove svojih očeva. Hvala vam što ste nam pokazali što je zemlja i što je zastava. Da to nije nužno nešto militantno, što nas zarobljava i pretvara u regresivne idiote, izjednačava s bezubim ljudima s fobijom od zubara, od bilo kakve metaforičke penetracije.
Hvala vam što ste priuštili mjesec dana radosti zemlji koja je već gotovo trideset godina u depresiji, istoj onoj u koju će se sutra ili prekosutra vratiti.
Tekst preuzet sa stranice časopisa Radio Gornji Grad.
