Dođete li u Dječju bolnicu Srebrnjak bilo koji dan nešto prije 19 sati, nemojte se začuditi ako u hodniku ugledate mališane koji nestrpljivo nekoga čekaju. Jer baš u to vrijeme u bolnicu dolaze tete i stričeki pričalice koji malim bolesnicima čitaju priče za laku noć i tako im uljepšavaju bolničke dane
Projekt Pripovjedač/ice priča za laku noć pokrenut u zagrebačkoj Dječjoj bolnici Srebrnjak i na odjelu pedijatrije Kliničkog bolničkog centra Sestre milosrdnice nastao je po uzoru na isti projekt koji u Rijeci pod vodstvom Udruge Portić postoji od 2009. godine.
U Zagrebu pripovjedači, koje su djeca u bolnicama prozvali tete i stričeki pričalice, djeluju u sklopu udruge Smiješak za sve koja broji 82 volontera, a među njima je i Ana Konta, volonterka kojoj je večer provedena s djecom u bolnici najljepši način da završi dan.
Djeca nas često dočekaju na hodniku, tapkaju za nama i jedva čekaju da im ispričamo neku priču. Najviše vole kada im čitamo Antuntuna, Ogledalce, Hrabricu, medvjedića Winnija Pooha te klasike poput Crvenkapice, Pinokija, Ljepotice i zvijeri. Tu smo da djecu razveselimo, da im traumatično iskustvo boravka u bolnici i odvojenost od roditelja učinimo podnošljivijim, da im skrenemo pažnju s ružnih misli, hladne sobe i hladnog kreveta.
Tete i stričeki pričalice svaki dan u tjednu od 19 do 20 sati djeci u dvije zagrebačke bolnice čitaju priče za laku noć
S djecom i roditeljima, kao ni u našim dnevnim izvještajima, nikada ne pričamo o bolesti. To nije na nama, već na liječnicima i medicinskim sestrama, priča Ana koja je u udruzi Smiješak za sve volontirati počela prije tri godine i otada je djeci pročitala više od stotinu priča.
Tetama i stričekima pričalicama oduševljeni su i roditelji, naročito kada vide kakav terapijski učinak čitanje ima na djecu, a i medicinsko osoblje voli ih vidjeti u dječjim sobama. Ondje su svaki dan u tjednu od 19 do 20 sati.
Medicinsko osoblje nekada rasteretimo, pomognemo im uspavati djecu i, što je najvažnije, razveselimo bolesne mališane. Poseban je osjećaj kada tri mjeseca poslije, na ulici ili u parku sretnem mamu ili tatu koji me prepoznaju i kažu mi hvala jer sam njihovom djetetu uljepšala bolničke dane, ističe Ana kojoj je volontiranje u udruzi Smiješak za sve došlo nekako prirodno jer je blisko s njenim zanimanjem urednice časopisa za djecu i tinejdžere, a i ljubav prema maštanju nije je napustila iako već prilično dugo nije dijete.
Razumijem dječji svijet, obožavam djecu, i sama volim maštati, vječno sam homo ludens, sa smiješkom kaže.
Tete i stričeki pričalice s malim bolesnicima vrijeme provode i rješavajući zagonetke i labirinte ili igrajući neku zabavnu društvenu igru. A što sve teta pričalica mora imati?
Prije svega, teta pričalica mora imati veliko srce, šarmantan osmijeh, mora razumjeti da dolazi u bolnicu gdje su djeca često neraspoložena i utučena zbog bolesti, mora otprilike znati pogoditi priču za dijete s obzirom na njegov uzrast i koliko se dijete može koncentrirati. Mora imati psihosocijalne vještine i završen dvodnevni edukacijski seminar u udruzi Smiješak za sve, nabraja Ana.
Postoje i pravila koja pričalice u kontaktu s djecom ne smiju prekršiti pa tako ne smiju sjediti na dječjem krevetu, već sjede na stolcu pored kreveta te ne smiju uspostaviti fizički kontakt s djetetom, osim ako im roditelj dozvoli.
"U HRVATSKOJ IMA PUNO DOBRIH LJUDI"
Volonteri udruge Smiješak za sve ne zadržavaju se samo u bolnicama. Povodom Mjeseca knjige gostovali su u knjižnicama Augusta Cesarca s djecom iz Centra Vinko Bek, uoči Božića gostovali su u Centru Slava Raškaj, a uskoro će posjetiti Caritasovu kuću Emaus gdje će voditi projekt pričanja priča djeci te u veljači odlaze na izlet u Ogulin, grad bajki.Volontiranje oplemenjuje, čini te kreativnim, upoznaješ predivne ljude i sutra se uvijek možeš sjetiti lijepih stvari koje nosiš u sebi, a ne na sebi
Ana daje i dobre razloge zašto bismo slobodno vrijeme, osim u šopingu i kafićima, svi mogli provoditi i volontirajući.
Volontiranje oplemenjuje, čini te kreativnim, upoznaješ predivne ljude i sutra se uvijek možeš sjetiti lijepih stvari koje nosiš u sebi, a ne na sebi – osim osmijeha! Stalno se govori o tome kako je društvo korumpirano, ali u Hrvatskoj ima puno dobrih ljudi spremnih pomoći i dati svoje slobodno vrijeme, koji znaju razumjeti drugoga ako je u nekakvoj patnji ili bolesti.
Tako bismo svi trebali razmišljati, da smo jedni drugima na usluzi, da služimo općem dobru i to je jedan od motiva zašto sam počela volontirati - da osjetim kako ima smisla davati, a ne samo dobivati. Naročito kada pomažeš djeci koja ti daju novu energiju i polet za nečim novim, ispričala je Ana Konta.
