One igraju ulogu koja je jako bitna: kad dijete treba stariju osobu od povjerenja, ali ne baš svoju majku.
Tete imaju divnu sposobnost da slušaju dijete bez da snažno emotivno reagiraju kad je posrijedi neka jako bitna stvar. U situacijama kada dijete osjeća da bi mama mogla biti ljuta ili da ga neće razumjeti, korisno je imati iskusno uho za slušanje i sigurnost koju daje iskustvo starije osobe.
Možda tete nisu uvijek tu, ali nisu nikad predaleko. Savršeno za djetetov mali bijeg od svakodnevice.
Bez obzira koliko mame bile cool, djeci su mame uvijek mame. O nekim stvarima je teško pričati s mamama, posebno kad si curica.
Tete nisu samo tu da slušaju i grle, već i da odgovore na neka od najtežih pitanja.
Ona koja se dijete srami upitati svog vršnjaka ili majku. Ali i da pomogne kad se dogodi nešto što dijete osjeća kao jako važno, a ne zna kako to iskomunicirati s roditeljima ili pošto-poto želi sačuvati informaciju od možda prestrogih roditelja.
O simpatiji ili dečku dijete će se ponekad prije povjeriti bliskoj osobi poput tete (ujne ili strine), nego majci, kao i kad bude imalo pitanja o seksualnosti, posebice ako je teta dosta mlađa od majke pa se o dijete osjeća nekako bliže s njom po nekoj temi.
Odnos roditelja i djeteta često je u krivulji, ima svoje padove i svoje uspone, dok je odnosnom s tetom nekako stabilniji.
Možda je majka prezaposlena, možda je stroga, možda je previše tradicionalna, sramežljiva, možda nije ni razvila poseban odnos s djetetom…postoji niz razloga zašto dijete treba tu neku svoju drugu mamu.
Moja teta (tehnički mi je ujna, ali mi s otoka i strine i ujne zovemo tetama) primjer je jedne takve osobe. Više od deset godina mlađa od moje majke, teta mi je oduvijek bila cool. Mama je bila nježna, brižna i divna osoba s puno razumijevanja, ali katolički odgojena i previše tiha i zatvorena oko nekih stvari.
Teta je porijeklom iz Zagreba, vozila se na motoru s mojim barbom, živjela nekim opuštenijim životom koji se meni baš jako sviđao. Ona i moja majka postale su velike prijateljice pa je teta bila sveprisutna u mom životu. I ona je moje sidro već više od polovice života, koliko nema moje majke.
Ali i prije nego li je moja majka preminula, teta je bila osoba s kojom sam baš voljela biti. Pričala je sa mnom kao s odraslom osobom, puštala bi me da ostanem dulje vani kad bih bila kod nje tijekom ljeta na otoku, dala bi mi džeparac, pustila bi me da se izgubim na par sati bez da izludi od brige… Sve mi je to značilo.
Značilo mi je i kad mi je tijekom mojih tinejdžerskih godina rekla da joj se slobodno obratim ako mi se nešto dogodi strašno ili ako zatrudnim kao neke druge cure koje smo poznavale.
Sjećam se da mi je rekla Nemoj slučajno nešto skrivati ili ići rješavati sama, imaš mene za sve, ako se dogodi s*anje, zovi mene. Zajedno ćemo naći rješenje.
Bilo je lijepo znati da imaš tzv. safety net, mrežu koja će te uhvatiti kad padaš. Srećom nisam nikad upala u neku strašnu situaciju.
Postoji niz razloga zašto dijete treba tu neku svoju drugu mamu.
Kad je majka preminula teta mi je postala još bitnija. I kad mi je trebao neki savjet, i kad mi je trebao polog za stan, ona je bila tu. Kad sam rodila, strahovito mi je nedostajala majka. Prvi mjeseci bili su mi nevjerojatno teški, a teta se odmah ponudila da dođe u Zagreb ili da ja s bebom dođem na otok da se brine o meni. No meni je to bilo bitno samo da znam da je mogu nazvati, da imam nekog za otplakati dionicu suza.
I ja sam jedna od takvih teta svom nećaku. Barem volim misliti da jesam. Tijekom odrastanja, razvili smo osjećaj prisnosti, nekako više na razini prijateljstva, ali uz moju dozu odraslosti.
Zvao me nemali broj puta kad mu je trebala pomoć, znao je potegnuti do Zagreba kad bi mu kod kuće postalo teško iz nekog razloga, bila sam mu to neko uho koje ga je čulo. I kad se dogodilo nešto dosta gadno, bila sam tu za njega.
Odnos teta-nećak/inja je neko kvazi roditeljstvo, ali s benefitima.
Nisam mu odobravala to što je napravio jer to nisam ni htjela, ali nisam se ni odmaknula od njega i uvijek sam ga branila pred drugima. Sad je već odrasla osoba s dobrim poslom i plaćom višom od moje, ali nas dvoje smo redoviti na liniji (ili na porukama jer je pomorac pa se najčešće tako čujemo dok je daleko). Ima on svoj đir, svoje društvo, svoje težnje, svoje probleme.
Nekad ga ne razumijem, ali pokušavam biti tolerantna. Ponekad nisam tolerantna oko stvari koje su mi bitne, želim mu biti korektiv u nekim situacijama. Ali on sigurno zna da sam ja tu uvijek i zauvijek za njega.
Svatko treba jednu tetu u svom životu.
Odnos teta-nećak/inja je neko kvazi roditeljstvo, ali s benefitima. Teta se ne brine o svakodnevnim izazovima roditeljstva pa je odnos opušteniji. Odnos roditelja i djeteta često je u krivulji, ima svoje padove i svoje uspone, dok je odnosnom s tetom nekako stabilniji. Teta neće prigovarati oko nenapisane zadaće, nepojedene blitve ili pak požurivati dijete da ide spavati rano.
Možda tete nisu uvijek tu, ali nisu nikad predaleko. Savršeno za djetetov mali bijeg od svakodnevice.
Tete su baš zakon!
