Istraživanje u Engleskoj još prije desetak godina pokazalo je da mladi vozači od 17 do 24 godine neproporcionalno više stradavaju u prometnim nesrećama. I to nije imalo veze s BMW-om koji ovdje zlatna mladež dobije od roditelja za 18. rođendan. Imalo je veze s nečim drugim.
Iako mladi imaju dobar vid, dobru pažnju i reflekse, puno više sudjeluju u prometnim nesrećama od drugih starosnim skupina. Neiskustvo je glavni razlog? Ne baš.
Istraživači su došli do zaključka da mladi nemaju svijest o realnoj opasnosti. Dijelom su za to krive videoigre, dijelom roditelji.
Omogućite djetetu da uči o stvarnom svijetu u okruženju koje je sigurno. Najbolje se uči na greškama, ali na svojim. Ne na vašim.
Kad igraju videoigre, mogu raditi puno toga bez ikakvih posljedica. Dijete brzo vozi virtualni automobil i može sto puta krenuti ispočetka. Kad se i zabije automobilom u igri, ne osjeća bol. Pa sjedne u pravi auto i ide ponoviti scenu iz videoigre. Nakon toga nažalost nerijetko osjeti bol jer stvarnost je drugačija. I brutalnija.
Djeca danas trebaju naučiti kako uočiti realnu opasnost.
Ako im stalno govorimo da se ne penju po drveću i kružimo oko tog drveta kao da smo zaštitna mreža, ako se stalno umjesto njih brinemo što su odjenuli, jesu li zavezali vezice… radimo od njih nesposobnjakoviće.
Dijete mora pasti, mora doživjeti neuspjeh, mora osjetiti neugodu i bol, mora naučiti vezu između akcije i reakcije kako bi samo u budućnosti bilo sposobno procijeniti svoje ponašanje.
Dva dobra pitanja koja si možete postaviti kad trebate odlučiti je li neka aktivnost dobra ili ne za dijete su:
- Što je najgore što se može dogoditi?
- Što je najbolje što se može dogoditi?
Nekad kao roditelji odluke donosimo iz straha, ne iz realnosti. Ako dijete smoči noge, najgore što može biti jest da će se prehladiti. Ako trči i padne, možda će dobiti modricu. Pa što onda?
Sve počinje s lokvicama vode. Mnogo roditelja će kad vidi lokvu vode na cesti djetetu reći Nemoj ugaziti u lokvicu vode, a upravo je ona početak učenja o akciji i reakciji.
Kad dijete ugazi u vodu, voda će se raspršiti okolo. Možda će ga smočiti, možda će mu skroz namočiti cipele i čarape. Pa će djetetu biti neugodno stajati u mokrom. Idući put će moći samostalno odlučiti hoće li skočiti u lokvicu ili će ipak izbjeći mokre čarape. Možda će se samo sjetiti da obuje čizmice kad kroz prozor vidi da pada kiša.
I tu su tate nerijetko bolji od mama. Tate će u većini slučajeva dopustiti djetetu riskantnije ponašanje, bit će okrutniji i neće nužno raditi stvari umjesto djeteta. Tate će rijetko kad imati kod sebe u torbi rezervne čarape kad dijete smoči noge u lokvici i manje će govoriti pusti, tata će.
Dijete treba osjetiti neugodu i opasnost. Naravno da nećete dopustiti da riskira život, naravno da ćete dijete zaustaviti da biciklom ne izleti na cestu ili da skoči s mosta. Mi roditelji znamo što je opasnost po život, a što je samo opasnost od doživljavanja neugode kao što je krvavo koljeno ili šljive na oku.
Omogućite djetetu da uči o stvarnom svijetu u okruženju koje je sigurno. Najbolje se uči na greškama, ali na svojim. Ne na vašim.
Ako vas je strah da će pasti s drveta, onda pustite dijete da istražuje naprave za penjanje po dječjim parkićima. Tu imaju potrebnu zaštitu i mekaniji pod za slučaj i da se poskliznu.
Sve je to baš dobro za djecu. Prezaštitničko ponašanje ne uči djecu realnim situacijama, bilo da se radi o fizičkim ili psihičkim stvarima.
Ako kontinuirano glumimo zaštitnu mrežu kako dijete ne bi doživjelo neuspjeh, dugoročno tom djetetu radimo jako veliku štetu. Jer u stvarnom svijetu nećemo ga moći zaštiti od svega i svakoga.
