Jedna mlada žena, krojačica po struci, podijelila je svoju priču i otkrila što je nedavno zamjerila svojoj bliskoj prijateljici, a reakcije bi mogle biti vrlo podijeljene.
Krojačica sam i dizajnerica i imam svoj mali obrt, nudim već gotove haljine, ali i šivam po mjeri, a radim sama, uz jednu pomoćnicu. Najam prostora, materijali, plaća za pomoćnicu, popravci mašina i sve drugo što ide s tim koštaju kada si samozaposlen, ali svejedno često ulazim ususret i snižavam cijene, posebno ljudima koji su mi bliski.
U nekoliko prigoda ta je žena sašila svojoj sestri i prijateljicama haljine besplatno, ali koliko god ta gesta bila predivna, na njezinim je leđima ostao teret velikog troška.
Nakon nekoliko lošijih mjeseci odlučila sam da više nikome neću šivati besplatno. Naravno, manji popravci mogu biti besplatni i popust se može dogovoriti, ali svoj i pomoćničin mukotrpni rad više ne mogu dijeliti šakom i kapom jer si tako samo radim štetu.
Nekoliko dana nakon te odluke nazvala ju je bliska prijateljica kojoj je već u dvjema prilikama besplatno sašila haljine i ponovno tražila haljinu za jednu svečanu prigodu koja se odvijala vrlo brzo. Naravno, i ovog puta je očekivala da će haljina biti besplatna.
Rekla sam joj da joj mogu srediti popust, ali izrada kompleksne svečane haljine u tako kratkom roku težak je posao i jednostavno ne mogu na nju potrošiti sate i sate koje bih mogla potrošiti na klijente koji će mi platiti.
Prijateljica se na te njezine riječi jako uvrijedila i rekla da od nekoga s kime je dobra skoro petnaest godina nije očekivala takvo nešto.
Koliko god sam osjećala grižnju savjesti, nisam popustila jer znam da bismo moja pomoćnica i ja radile danonoćno tu haljinu, a sav taj trud ne bi bio plaćen.
Da, bila bih zadovoljna jer sam usrećila prijateljicu, ali zadovoljstvo i prijateljstvo ne plaćaju račune.
