Jedna od najtežih stvari s kojom se tada roditelji (ili skrbnici) moraju suočiti jest pitanje treba li djeci priopćiti tu vijest i, još teže, kako to uopće učiniti.
Zato nam je osvrt na tu osjetljivu temu dao doktor Andrej Prošev, specijalist psihijatrije.
Roditeljski je instinkt zaštititi dijete od loših vijesti i razgovora, ali to nije dobra ideja. Djeca osjećaju roditeljske fizičke i emocionalne znakove, tužne i šaputave razgovore, dijete vrlo dobro može osjetiti poremećenu obiteljsku dinamiku, da nešto ne štima. Razgovarati s djecom o svojoj bolesti vrlo je teško i ne treba bježati od činjenice da je to razgovor koji može biti uznemirujući, i za roditelja i za dijete, kaže nam.
Kako dodaje, djeca mogu predosjetiti da nešto nije u redu. Ako roditelji pokušaju zaštititi ih ne govoreći ništa (u dobroj namjeri), kod djece mogu uzrokovati povećanu razinu anksioznosti.
Također, djeca se u takvim situacijama mogu osjećati kao da nisu dovoljno važna da bi bila uključeni u problem koji pogađa cijelu obitelj. Djeca imaju sposobnost nositi se s istinom koju odrasli često podcjenjuju, a ponekad mogu zamisliti da su stvari još gore nego što jesu. Iako neke istine mogu biti vrlo teške i tužne, mislim da je to bolje od neizvjesnosti i tjeskobe zbog neznanja što se događa. Ne možemo ih spriječiti da se osjećaju tužno, ali ako podijelimo svoje osjećaje i damo im informacije o tome što se događa, možemo ih podržati, biti s njima u njihovoj tuzi, napominje.
Dr. Prošev savjetuje da to učinite na sljedeći način.
1. Uzmite u obzir djetetovu dob
Ne može se istim riječima pristupiti djetetu koje ide u niže razrede osnovne škole i adolescentu koji može razumjeti puno više. Mlađa djeca mogu biti vrlo konkretna u razmišljanju i brinuti se ne samo da se mogu razboljeti nego i jesu li ona sama kriva zbog toga što se roditelj razbolio ili da bi i se i sami mogli razboljeti. Starija djeca, s druge strane, mogu razumjeti više nijansi i složenosti same situacije.
2. Odvojite vrijeme bez ometanja
Razgovor bi se trebao voditi kada roditelji imaju vremena djetetu posvetiti vremena i pažnje koliko je potrebno. Bilo kakve ometajuće faktore treba svesti na najmanju moguću mjeru. Dobro je znati da će to biti samo prvi od (potencijalno) mnogih razgovora, pa roditelj ne mora biti opterećen time da mora prenijeti svaku informaciju.
3. Držite se kratkih i razumljivih informacija
Neka informacija o bolesti bude kratka, razumljiva i jednostavna, primjerice: Sine/kćeri, majka ima rak koji se nalazi u dojci. To je bolest koja se može (iz)liječiti, idući tjedan morat će ići na nekoliko dana u bolnicu na pretrage i tad će početi primati terapiju.
Oba roditelja moraju biti suglasna o tome kako će djetetu priopćiti vijest.
Također, važno je da roditelji ne skrivaju vlastite osjećaje, u redu je ako su tužni ili zabrinuti. Dijeljenjem svojih osjećaja roditelji mogu dati do znanja da je u redu pokazati i podijeliti svoje emocije, čak i ako još nemaju riječi za ono što osjećaju.
4. Budite iskreni
Važno je da roditeljski jezik bude jasan i iskren. Treba izbjegavati okolišave ili zbunjujuće izraze kao što su "odlazak na duže vrijeme na neki put" ili "odlazak na duže spavanje", jer mogu stvoriti nepotreban strah i zbunjenost. Treba pokušati potaknuti dijete da postavlja bilo kakva pitanja kako biste mogli razjasniti sve zabune ili nesigurnosti. Na pitanja odgovorite iskreno. Ako ne znate odgovor, dajte im do znanja da ćete saznati i onda razgovarati o tome s njima.
5. Dajte djetetu vremena
Neka će djeca lako prihvatiti vijest o bolesti voljene osobe, dok druga mogu pokazivati široku paletu emocija. Dajte djeci vremena i prostora za njihove emocije i izbjegavajte im govoriti kako da se osjećaju. Ako dijete ne reagira previše, znajte da možda tiho tuguje, ali ipak treba vašu podršku i pažnju.
Međutim, pritom mu nemojte davati lažnu nadu. Treba izbjegavati davanje lažnih i preoptimističnih nada, poput Siguran sam da će se mama kroz koji dan osjećati puno bolje ili Ona nikad ne bi propustila tvoj rođendan, ako je to malo vjerojatno.
Ako se osjećate krivima ili osjećate da nešto skrivate, pokušajte preformulirati rečenicu da djetetu bude razumljiva, ali da opet sadrži sve važne informacije. S druge strane, detalji o tretmanima kao što su kemoterapija, respiratori i sedacija mogu biti zastrašujući i nepotrebni.
Kako zaključuje dr. Prošev, važno je da se oba roditelja zajedno dogovore što će reći djetetu, da budu usuglašeni u tome. Otvorenost da se razgovara o bolesti na kraju može cijeloj obitelji pomoći da se osjete bliže, ali i da se bolje pripreme za budućnost. Što ranije djeca nauče zdrave vještine suočavanja, to mogu postati otpornija u suočavanju s budućim teškim životnim situacijama.
Smatrate li da u ovakvim razgovorima trebate pomoć, svakako se obratite stručnjacima za mentalno zdravlje.
