Ne želim te trebati.

Zašto?

Jer te ne mogu imati.

Gledala sam neku večer film “Mostovi okruga Madison”. Klasik. Za sva vremena. Ostvarenje koje treba svako pogledati.

Ostala sam budna dugo nakon što su slova odjavne špice iscurila s ekrana. Ne zbog nesanice već zato što su mi “Mostovi okruga Madison” ponovo postavili neka pitanja. Bila sam na dopunskoj nastavi iz života.

Gledajući kako Robert Kincaid (Clint Eastwood), fotograf slobodnog duha, na zadatku u Iowi, u potrazi za tamošnjim natrkivenim mostovima, sasvim slučajno zastaje pred kućom domaćice Franceske Johnson (Meryl Streep), koja je netom ispratila supruga i dvoje djece na četvorodnevno putovanje izvan grada, ponovo sam pred samom sobom polagala ispit iz razumijevanja smisla života, i ljubavi. Ali to mi dođe na isto. Opet sam sebe uhvatila kako se ljutim što ponovo plačem zbog filma, nečije maštarije.

Koliko zapravo mi ljudi volimo ljubav, koliko volimo sebe, svoju suštinu, ono što želimo od života, od njegove esencije i da li to znamo prepoznati i imati hrabrosti da to zgrabimo i ne puštamo, uprkos posljedicama?

Gledala sam kakvo dvoje potpunih stranaca postaju najveća moguća ljubav. Kako emocije ostavljaju po strani sve ostalo, dok njih dvoje postaju ono što su zapravo oduvijek i bili, samo nisu bili tu, jedno pokraj drugog, da bi to i postali. Kako tijekom četiri dana žive ono što nisu svih prethodnih dekada. Kako se bore da shvate. Kako se pitaju, bježe i vraćaju. Gledala sam teške odluke s kojim je valjalo živjeti. I sva ta pitanja – tko sam, gdje pripadam, jesam li sretna, jesam li ovo zaista ja?

A onda su me uvod, drama, rasplet, tup osjećaj na kraju svega, sve te klape koje su ispunile taj, samo još jedan film, taj film o usamljenim ljudima koji čitavog života žude da ostvare svoje snove i koji onda kad su ti isti snovi tu, pred njima, okrenu se, odu ili ostanu, svatko na svojoj strani, na onoj početnoj točki, prije susreta ispred kuće na farmi tamo negdje na zabačenom imanju u Iowi, prodrmali do krajnjih osobnih niti – koliko zapravo mi ljudi volimo ljubav, koliko volimo sebe, svoju suštinu, ono što želimo od života, od njegove esencije i da li to znamo prepoznati i imati hrabrosti da to zgrabimo i ne puštamo, uprkos posljedicama?

“Mostovi okruga Medison” priča su o ljudskoj čežnji i razumijevanju i svemu onome u što mi to znamo pretvoriti. Nije to samo priča o ljubavi koja se rađa tijekom četiri dana, dok ostaneš sam sa sobom i vlastitim mislima, pa uslijedi slučajni susret. Priča je to o odlukama koje nas prate cijelog života, o svim onim pitanjima koja cijelo to vrijeme postavljamo sebi, o ponekad a zapravo uvijek sudbonosnoj dilemi – ostati ili otići.

To je priča koja nije filmski scenarij, već život. Koja se i sad događa u bezbroj domova, na svakom kutu planete, iza nekih spuštenih roleta, gdje netko razmišlja gdje ili s kim mu je mjesto. Koliko je jaka ljubav koja traje, a ne traje godinama, a koliko ona koja je za samo nekoliko dana pokrenula lavinu i pomaknula planine. To je priča koju je doživjelo nebrojeno žena i muškaraca koji su se dijelili između obitelji, ranijeg izbora i prazne ljušture u koju su se pretvorile i iznenadnog daška koji je u njima prerastao u uragan. To je priča o nebrojeno žena i muškaraca koji su pristali ostati, pristali se zadovoljiti, dajući se nesebično drugima, zaboravljajući negdje usput sebe i svoje potrebe.

I koliko je moguće znati što je greška? I prema kome ćemo zgriješiti? I do koje granice je podnošljivo biti sebičan? Treba li najviše voljeti sebe, znajući da će netko time biti povrijeđen?Znam da i sad u tami iza nekih zavjesa netko slično razmišlja. Gdje mu je mjesto, i gdje mu je srce. I treba li preko nekih mostova hrabro prijeći, a neke zauvijek spaliti.

Priča o tome koliko smo u stanju sami sebe uvjeriti da stvari trebaju ići po nekom ustaljenom ili (samo)nametnutom tijeku, da tu nema odstupanja, a kada se dogode treba ih pokopati negdje u sebi. O potiskivanju, o unutrašnjim borbama koje su tako moguće, o tome koliko je lako ili teško živjeti s nekim odlukama, s tim da sebe neprestano propitujemo i nikad ne pronađemo jedini ispravan odgovor.

Priča je to o velikim snovima koji su u međuvremenu postali naviknuta java, koju ne remetimo, kojoj stavljamo barijere i ušutkujemo je svaki put kad nam došapne da nismo to sanjali. Ona priča o tome kako se sve vremenom izliže, ako je zidano samo na pustim snovima ili našoj izmaštanoj slici. Kako je jedina trajna kategorija iskrena ljubav, pa ako takva nije bila na početku, neće je nikada ni biti. I što ako je baš tad negdje pronađemo?

Ili je to možda svjedočanstvo o tome da zaista na ovom svijetu za svakoga od nas postoji baš ona samo nama suđena osoba, ona koja čeka da je negdje, nekad, bilo gdje i bilo kad nađemo. Da to može biti s dvadeset, trideset, ali i osamdeset godina. Nekad jednostavo treba više vremena, a do tada jednostavno nismo bili strpljivi ili nismo vjerovali da nam je baš ona zapisana. Ili smo odustali od potrage, vjerujući da ne zaslužujemo ili da velike ljubavi ne postoje. A postoje. Ne samo u filmovima.

Gledala sam “Mostove okruga Madison” i iznova, nakon dramske pauze u svom životu počela vjerovati u te velike, najveće ljubavi. Od kojih je čovjek u stanju umrijeti. Pomiriti se sa sudbinom, ali ju zapravo izigrati, okrenuti joj leđa. Ponovo sam počela vjerovati da za sve nas ima taj netko naš, samo je pitanje jesmo li se sreli i šta ćemo učiniti kad se sretnemo. Koliko ćemo biti hrabri, a koliko će nas držati neko ranije bačeno sidro.

I koliko je moguće znati što je greška? I prema kome ćemo zgriješiti? I do koje granice je podnošljivo biti sebičan? Treba li najviše voljeti sebe, znajući da će netko time biti povrijeđen?
Znam da i sad u tami iza nekih zavjesa netko slično razmišlja. Gdje mu je mjesto, i gdje mu je srce. I treba li preko nekih mostova hrabro prijeći, a neke zauvijek spaliti. Film zna biti život, ali i život jebeno zna biti film.

Tekst preuzet s portala Lola.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju