S njom smo porazgovarali o važnosti kretanja i sportskih aktivnosti u svakodnevnom životu, i to od malih nogu, kao i o tome kako djevojčice što više uključiti u nogomet.
Kako nam kaže ova tridesetjednogodišnja magistra ekonomije i certificirana finess trenerica, odrastala je uz roditelje sportaše.
Njena je majka u Jugoslaviji osvajala medalje u karateu, a tata se uspješno bavio nogometom. Tako je i ona već s devet godina upisala atletiku i njome se godinama bavila, a potom je u osmom razredu tome pridodala i nogomet, pa postala članica Ženskog nogometnog kluba Oaza Selnica. Tu je odigrala svoje prve službene utakmice, sve dok se klub nekoliko godina kasnije nije zatvorio.
Tada se vratila atletici, svojoj prvoj ljubavi, i u to uložila svoje sve.
Postala sam članica hrvatske reprezentacije u kategoriji trčanja na duge staze, a bavila sam se i skokom u vis. No 2011. godine odradila sam svoje posljednje natjecanje u Libanonu. Iako sam osvojila drugo mjesto na univerzijadi, tu su se dogodile i ozljede. Na oba koljena dijagnosticiran mi je sindrom skakačkog koljena. Bilo je vrijeme za rehabilitaciju, govori nam Ines.
Upravo se tada susrela s fitnessom i tako zaokrenula svoj sportski život. Nakon rehabilitacije okušala se i u cestovnom i brdskom biciklizmu, skakanju s visokih stijena u more, utrkama s preprekama, a na listi želja joj je i skok padobranom.
Mame u nogometu
No kako kažu da se prije ili kasnije vraćamo onome što najviše volimo, tako se i ona vratila nogometu. Sasvim je slučajno vidjela da mame u selu u kojem živi, Savskoj Vesi, organiziraju nogometna druženja. Donijele su odluku da neće samo gledati i čekati svoju djecu dok ona treniraju nego da će i same zaigrati nogomet.
Odlučila sam da ću se pojaviti na tom treningu, pa vidjeti kako izgleda. Ostala sam oduševljena jer je sadržavao sve što trening i mora sadržavati – kondicijsku pripremu, trčanje, dodavanje lopte i sve ostalo.
To je ono što sam ja već neko vrijeme čekala. Kako zbog drugih obaveza nemam vremena za profesionalni klub, ovaj ŽNK Žibekice s mamama je baš po mojoj mjeri. Sada treniramo već oko dva mjeseca te se uistinu vidi velika promjena u svakoj od nas, ističe Ines koja napominje i da je iza njih upravo i prva humanitarna utakmica s ŽNK Zlatice. Cilj utakmice bio je ujediniti žene u ovom sportu, ali i skupiti novac za potrebe ženske sigurne kuće.
Djeca ne znaju kako se penjati, kako stajati na jednoj nozi, kako napraviti čučanj
Osim što se bori za prepoznavanje žena u sportu, Ines odnedavno u svom fitnes studiju nudi i programe za djecu.
Moja kolegica Gabriela Gudelj, inače članica hrvatske rukometne reprezentacije, i ja provodimo program motoričkog razvoja djece. Zamišljen je tako da djecu upoznajemo s različitim sportovima, pa na kraju programa oni mogu i znaju odlučiti koji im je bio najzanimljiviji. U suradnji s međimurskim sportskim klubovima djecu smo do sada upoznale s gimnastikom, tenisom i nogometom, govori nam Ines.
Upravo se na treningu nogometa dogodilo nešto zanimljivo. Na trening su došle i brojne djevojčice, ali sa stavom da je nogomet nešto što je „samo za dečke“, a do kraja treninga, vidjevši usto entuzijazam Gabrijele i Ines, shvatile su da nogomet nema nikakve veze sa spolom i/ili rodom. I upravo je to ono na što je Ines najponosnija – rušenje predrasuda o nogometu kao „sportu za dečke“.
Na treningu su djeca prepoznala i ulogu timskog rada. U nogometu, kao i u ostalim ekipnim sportovima, ne postoji pojedinac. Sebičnosti nije mjesto u nogometu. Ne može pobijediti pojedinac, nego tim. To je ujedno i sport kojim se i u Hrvatskoj i u svijetu bavi najviše djece. Još uvijek je to mnogo izraženije kod dječaka nego djevojčica, ali u posljednje vrijeme primjećujem da se i to počelo mijenjati. No još smo daleko od toga da žene u nogometu budu plaćene jednako kao i muškarci. To se mora promijeniti, ističe Ines.
Osim što svojim programom za djecu nastoji zainteresirati ih za različite sportove, Ines je vrlo važno da se shvati važnost poticanja motoričkog razvoja djece od najranije dobi.
Utakmicom dva ženska nogometna kluba iz Međimurja skupljen je novac za pomoć sigurnoj kući za žene i djecu.
U današnje je vrijeme primjetan zaista ozbiljan problem s dječjom motorikom. Mnogo djece kaska s motoričkim razvojem zbog okolnosti u kakvima živimo. Naša generacija, kao i generacija naših roditelja, sve je te vještine i sposobnosti razvijala nesvjesno jer smo vrijeme provodili vani, a ne pred ekranima. Hodali smo bosi po travi, penjali se na drveća, mijenjali koordinaciju.
Danas toga gotovo da nema, a dijete mora znati kako koristiti svoje tijelo odnosno znati se kretati. Dolazimo do problema da djeca ne znaju kako se penjati, kako stajati na jednoj nozi, kako napraviti čučanj. Zato prvo s njima radimo na motorici, a onda prelazimo na upoznavanje sa sportovima, baš kako bismo ih naučile kretanju. Iz svakog sporta mogu naučiti nešto novo, ističe ova trenerica.
Pritom je od presudne važnosti motivacija djeteta, a kako nam govori Ines, u tome veliku ulogu imaju i roditelji, a ne samo treneri. Ako dijete vidi da je roditelj aktivan u bilo kojoj sportskoj aktivnosti, i dijete će stvoriti takve navike koje će s njima ostati čitav život.
Ljetni školski praznici idealno su vrijeme da se dijete uključi u bilo koju sportsku aktivnost, a više o Ines i njenom radu možete saznati na društvenim mrežama Fit By Ines.
