Ne ide nam ništa od ruke, ne planiramo, uvučemo se u svoje kože i ne rastemo.
No onoga trenutka kada se dogodi nešto stvarno posebno i drugačije, spremni smo prigrliti to što nas boli. I nije važno radi li se o silno radosti ili nas zaogrne velika količina tuge.
Danas je umro Oliver.
Onaj smiješni, zabavni, nasmijani Oliver. Dalmatinac. Raspjevani.
Isti onaj Oliver u čijim smo pjesmama pronalazili, sve ove godine, komadiće sebe.
Hrapavim nas je glasom znao rasplakati, raznježiti, zaboljeti i natjerati da oprostimo. Sebi i drugima.
Danas neke radiopostaje puštaju njegove pjesme cijeli dan.
Ne vjerujem da postoji netko s ovih prostora tko ne zna bar jednu-dvije. Od riječi do riječi.
I svatko je pronašao svoj komadić sebe.
Moj je život obilježila jedna njegova pjesma.
"Cesarica" je moja himna.
Himna životu i ljubavi.
U najtežim danima svoje borbe s rakom pjevala sam tu pjesmu na sav glas. U bolničkom krevetu. Razvlačila sam osmijehe pacijentima, sestrama, liječnicima.
Činilo mi se, ako je prestanem pjevati, nestat će i mene.
Iz knjige "Kažete rak.. .pa što onda?"
16. 3. 1997., KBC, Rijeka
Sutra.
Sutra ću znati sve.
Opet me režu.
I opet uspavljuju.
I opet.
I opet.
Ovaj put osjećam iskonski strah.
Srela sam u bolnici žene koje su išle na drugi krug kemoterapija. I treći.
Pjesma nas može ozdraviti. Dušu, razum i emocije. A ako to ozdravimo, ozdravit ćemo i tijelo.
Plakala sam danas.
Poslije posjeta, brijanje.
Sutra na kat. Između uspavljivanja i buđenja, saznat ću sve.
Postajem nervozna.
Kao da sam prije bila jača. Razdrla me bol, mučnina, bolnički hodnici, patke, igle…
Ne volim što ovako razmišljam. A ipak… Nije li ovo moje vrijeme borbe bilo satkano putovanjima, oproštajima, rastancima…
Sebična sam. Mislim samo na sutra.
Danas sam već odživjela.
Kada bi moji znali da se osjećam ovako… Znam da bi i oni pokleknuli.
I ne vara me uvjerenost u to da ih svojim smijehom držim na nogama.
18. 3. 1997., KBC, Rijeka
Pobijedila sam.
Nema više.
Večer prije laparoskopije je odmicalo sporo… Stajala sam sama na mjestu gdje je dozvoljeno pušenje. Večera je bila u tijeku.
Cigareta nije prijala. Gologlava, s rukama u džepovima kućne haljine, prizivala sam lijepe uspomene.
Nije išlo.
Misli su mi stalno letjele prema sutra.
Grčevi u trbuhu, neka čudna trzanja… Odjednom, s Radio Rijeke, začula se 'Cesarica'. Ruke se same dižu u zrak. Pjevam na sav glas. Plačem.
Sad su to suze olakšanja.
Nisam se više bojala.
Znala sam da mora završiti dobro. Onog malog vražićka u sebi potisnula sam duboko.
E, nećeš!
Ne dam više.
Imam ja pametnijeg posla nego besposleno hodati i ležati po bolnicama.
Neću više.
U najtežim danima moje borbe s rakom, pjevala sam 'Cesaricu' na sav glas. U bolničkom krevetu. Činilo mi se, ako je prestanem pjevati, nestat će i mene.
Rano sam zaspala.
Budući da su lakši operativni zahvati kasnije na programu, sestra me zatekla nespremnu.
Oblačim bijele čarape za vene. Vau, kako to izgleda seksi.
Naročito ako samo njih imaš na sebi.
U dizalu kao u magli. To je jedna od onih situacija kada misliš o svemu, a ipak ni o čemu. U svakom slučaju ni o čemu što se pamti. Na kolicima sam. Priključili su mi običnu infuziju. Ne gledam u bocu.
Voze me.
...
Zvukovi postaju jasniji.
Lijepo lice moje doktorice nagnulo se nad mene.
Širim oči.
'Gotovo je. Nema više ništa. Sve je u redu..'
Skupljam rasutu svijest i govorim.
Ostajem sama.
Znala sam. Bila sam jača od njega.
Nikada više! Nikada više mu neću dozvoliti da me zaskoči nespremnu, slabu…
Jecaji mi potresaju tijelo.
I to je sva mudrost. Pjesma nas može ozdraviti. Dušu, razum i emocije. A ako to ozdravimo, ozdravit ćemo i tijelo.
Njemu sretan put. Ima on gore dobru ekipu.
Hvala za ljubav, more, Dalmaciju i čežnju.
Čežnju za životom.
I za trag koji si ostavio.
