Kada sam krenula u vrtić, u starijoj sam skupini primijetila jednu djevojčicu koja mi je privukla pažnju. Imala je smeđu kosu uvijek svezanu u rep s najljepšim mašnicama. Uvijek je bila uredno odjevena, a kada bismo svi zajedno slušali čitanje priča naših odgojiteljica, uvijek se javljala za riječ i davala itekako dobra opažanja i komentare o tekstu. Djevojčica se zvala Nina i bila je u invalidskim kolicima. Problemi pri porođaju oduzeli su joj mogućnost hoda.

 

Prvih dana u prvom razredu osnovne škole 2.b razred poželio nam je dobrodošlicu. Kako bi nam priredili što topliji doček, za nas su organizirali pravu malu priredbu. Iako su svi bili sjajni i olakšali nam prve dane u novoj školi, jedna se djevojčica posebno izdvajala.

Sjajno je svirala glasovir, no kada je završila, do svog je mjesta morala otići držeći za ruku svog prijatelja, dok su joj oči bile, za moja tadašnja dječja poimanja, nekako neobične. Ubrzo sam saznala da je djevojčica Ivana slijepa od rođenja. No tijekom čitavoga svog obrazovanja ostvarivala je sjajne rezultate. Ne samo da je bila glazbeno čudo od djeteta, nego je i nizala odlične ocjene te se upisala u jednu od najboljih hrvatskih gimnazija.

3. prosinca obilježava se Međunarodni dan osoba s invaliditetom.

U toj istoj gimnaziji godinu dana kasnije, kada sam i ja postala gimnazijalka, jezični smjer pohađao je moj vršnjak Danijel. Uvijek je nosio tamne naočale i bijeli štap, no više od toga u sjećanju mi je ostao njegov osmijeh. Uvijek kada bih ga srela na hodnicima, bio je začuđujuće dobre volje.

POTRESNO PREDAVANJE

Činilo se kao da su svi oni prihvatili svoju situaciju i iz nje izvukli najbolje što su mogli. I priznajem, koliko god ja bila empatična, nisam često razmišljala o tome što su oni morali prolaziti u svakodnevnom životu.

Sve dok nam jednom na fakultetu, u sklopu predavanja iz kolegija Poučavanje učenika s posebnim potrebama, nije gostovao student koji je opisao što je sve morao proći da bi uopće mogao studirati, da bi uopće mogao prijaviti ispite, dobiti potrebne potpise, nabaviti knjige ili se popeti u zgradu koja nije oduvijek imala dizalo.

Dovoljno je reći da su mu njegovi bivši profesori preporučili da ne studira, da „ne troši vrijeme“. Bio je u invalidskim kolicima još od svog djetinjstva jer je bolovao od mišićne distrofije koja mu je polako uništavala sve mišiće tijela.

Nema nikakve sumnje u to da je u njihovim životima zasigurno bilo mnogo suza, neprospavanih noći, čekanja u redovima, borbe s birokracijom i stigmom.

Malo je reći da smo nakon tog predavanja svi ostali duboko potreseni, svjesni toga koliko nam je zapravo bilo jednostavno studirati. Padanje ispita, nemogući zahtjevi i rokovi za predaju seminara, popisi od 40 knjiga za spremanje jednog ispita i slično kao da su se tada svima činili kao najnormalnija i najlaganija stvar na svijetu. Dakako da oni to nisu, no sve do tog trenutka uopće nismo razmišljali o tome koliko smo privilegirani u odnosu na toga studenta.

No on u nama nije htio izazvati suze niti sažalijevanje. Naprosto je, na zamolbu naše profesorice, s nama podijelio svoju svakodnevicu.

IZAZOV ZA IZAZOVOM. SAVLADAN
Na dan 3. prosinca, kada se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom, opet su mi se misli vratile svima spomenutima u ovom tekstu. Počela sam razmišljati o tome gdje su oni sada. Nažalost, za Ninu nisam ništa čula već godinama, no Ivana privodi kraju svoju četvrtu diplomu. Danijel je odavno diplomirao i objavio nekoliko knjiga poezije koje oduševljavaju čitatelje. Spomenuti student također je stigao do diplome i zaposlio se u jednoj udruzi.

I pitate se kako im je sve to uspjelo? Tako što su naprosto prihvatili svoje stanje i od njega napravili najbolje što su mogli. Nema nikakve sumnje u to da je u njihovim životima zasigurno bilo mnogo suza, neprospavanih noći, čekanja u redovima i liječničkim ordinacijama, borbe s birokracijom, nepravdom našeg balkanskog društva, nošenja sa stigmom „drugačijih“ ili „manje vrijednih“, mnogo živciranja i očajavanja.

Koliko se puta, potpuno zdravi, žalimo na banalnosti kao što je vrijeme, na dosadnog susjeda, na kolegu koji nam diže živce, na kaos u prometu?

No nipošto nisu ni manje vrijedni ni drugačiji, nego im je život naprosto podijelio takve karte. I upravo zato što su te karte iskoristili za igru života najbolje kako su mogli, svima nam mogu biti uzor.

Primjerice, zamislite kako je samo slijepoj ili slabovidnoj osobi učiti čitanje brajice ili pak pisati knjigu? Kako je pak samo svladavati svakodnevne prepreke poput stepenica osobi u kolicima? Da i ne govorimo o smiješno malim i ponižavajućim invalidninama koje nikako ne mogu biti dovoljne za život ili pak diskriminaciji prilikom donošenja odluka o tome tko ima pravo na lijek.

No junaci ove priče život su svejedno prihvatili kao dar. Koriste svaki njegov dan, naučili su biti nevjerojatno strpljivi i shvatili su kako uklapanje u masu ionako nije najbolji put za vlastito samoostvarenje.

RAZMISLIMO O TOME JESU LI NAŠI PROBLEMI ZAISTA PROBLEMI

I kako da se sada ja žalim na svoje probleme? Imam vid, mogu hodati, kretati se i ništa mi ne nagriza mišićno tkivo. Ne treba mi tuđa pomoć za obavljanje banalnih stvari. Mogu sama prijeći prometnu cestu, uspeti se do 20. kata bez dizala, trčati, vježbati, putovati bez tuđe pratnje. No ipak sam se u prošlosti često znala uhvatiti u tome da se pitam zašto se nešto događa baš meni, što sam ja skrivila da imam takav život kakav imam, zašto svima drugima sve ide kao po loju, zašto svi drugi imaju ono što ja očajnički želim, a ne mogu imati.

I nisam jedina.

Koliko se puta žalimo na pretoplo ili prehladno vrijeme, na dosadnog susjeda, na kolegu koji nam diže živce, na kaos u prometu, na rodbinu s kojom nemamo zajedničko ništa osim DNK-a, na hlače iz Zare koje su, eto, baš nama za inat, odmah rasprodane?

Zaista? Zar se naš život sveo na to?

Osobe s invaliditetom prihvatile su svoje stanje i s njime čine sve najbolje što mogu.

S druge strane, spomenuti junaci ove priče nisu se žalili na takve banalne stvari. Dakako da njihova svakodnevica nije jednostavna, ali su je prihvatili i sa svojim invaliditetom čine najbolje što mogu. I upravo nam zato mogu i trebaju biti uzor. Eto, neki je dan mladi riječki pisac koji boluje od spinalne mišićne atrofije objavio svoj kriminalistički roman koji je čitav napisao na računalu jednim prstom. Jednim prstom!

Još mi se jednom pokazalo da su najveći ljudi ujedno i oni najskromniji koji svaki dan prihvaćaju kao novu priliku. I pritom nije ni najmanje važno jesu li to osobe s invaliditetom ili ne. Nemojmo ih stigmatizirati, nego naprosto učimo od njih najbolje što možemo.

Pročitajte i o tome koje nas životne lekcije mogu naučiti naša djeca.