Tko nikad nije komentirao nečiji izgled, neka prvi baci kamen. Nije važno što ste komentirali. Činjenica da ste imali što reći ukazuje na to da ste razmišljali o njemu.

Imate pravo pomisliti svašta i to što vam se vrzma po glavi ide vama na dušu. Izreći ili napisati uvredu na račun nečijeg izgleda? E, to ne možete.

Sloboda govora u sebi nosi veliku zamku. Imam pravo na svoje mišljenje, reći će vam svi koji redovito prelaze granicu civilizirane komunikacije.

Pod maskom slobode govora i konstruktivne kritike, u online svijetu danas se često krije najobičnije vrijeđanje. Koliko ono može biti zlonamjerno i perfidno, otkrila je Vedrana Pribičević.

Poznata hrvatska ekonomistica na Facebooku je podijelila screenshot komentara ispod intervjua u kojem je opisala kako se odvija online nastava u poslovnoj školi u kojoj radi kao predavačica. 

Nije ljude zanimalo koje se platforme koriste za učenje na daljinu i kako izgledaju ispiti i kolokviji koji se pišu ispred kamere. Zanimljivije su im bile fotografije Vedrane koje su pratile tekst te njezina tjelesna težina.

Zamislite što debeli ljudi proživljavaju na dnevnoj bazi, kolike sam bezbrojne poruke s uvredama dobila kroz godine, preko Facebooka, službenog e-maila, rukom pisani anonimni hatemail adresiran na instituciju kojoj radim. Ovo je još mila majka što su mi ljudi pisali, počevši od toga da im je drago što mi je majka umrla i da im je drago da ja svojom debljinom idem prema istome cilju, do toga da mi žele da od dijabetesa dobijem gangrenu i da mi amputiraju noge te da živim kao invalid, napisala je.

Prvo moramo prihvatiti činjenicu da (možda) nema pomoći za ljude koji su spremni nekome zaželjeti smrt i amputaciju zbog viška kilograma. Oni žive svuda oko nas, savršeno funkcioniraju s takvim mentalnim sklopom i nemaju namjeru stati sa svojim komentarima "samo" zato što su nekoga povrijedili.

Neće oni shvatiti da je to suludo, bezobrazno, neprihvatljivo, a vjerojatno i utuživo. Oni imaju pravo na svoje mišljenje i izreći će ga.

Možda bi nam baš zato pravo na komentiranje tuđeg izgleda jednostavno trebalo biti oduzeto.

Postavili smo kriterije za gotovo sve, ali ne i za prihvatljivu komunikaciju o ovoj temi. Ako ste svjesni da svojim komentarom možete pogoditi ravno u sridu nečije nesigurnosti, zašto ga uopće izgovarate?

Gdje je iznad Vedranina intervjua stajao javni poziv na raspravu o njezinu izgledu? Nigdje. Odakle onda ljudima potreba da je počaste svojim mišljenjem i komentiraju ga?

U ovom slučaju nema razlike između uvrede i "dobronamjernog" savjeta. S obzirom na to da ih nitko ništa nije pitao, nemaju zašto osobi koju ne poznaju i s kojom nemaju nikakav kontakt govoriti kako bi se trebala hraniti i izgledati. Ne, nemaju pravo na to.

A nemaju ni osnovnu dozu moralne odgovornosti bez koje ne bi ni trebali iznositi svoje stavove. Ako dosad to niste shvatili, u trenutku kad na nepotreban i zloban način odlučite prokomentirati nečiji izgled, krivi ste za osjećaj manje vrijednosti koje će vaše riječi izazvati.

Nitko se ne rađa s tim osjećajem i on ne dolazi sam od sebe. On se usađuje. Kada nekog pogledate s izrazom gađenja na licu, samo je pitanje vremena kad će ta osoba na isti način gledati vlastiti odraz u ogledalu.

Tako i uvredljive riječi stvaraju začarani krug nesigurnosti iz kojeg nema izlaza. Osobe koje su pri tome povrijeene eventualno će naučiti živjeti u njemu i pritom paziti da slučajno ne zasmetaju svojom pojavom.

Puno me je ljudi pitalo zašto uvijek nosim šal. Pa evo odgovora: to je zato da se skrijem iza njega. Sva moja odjeća je uvijek široka i pokrivajuća kako ne bih izgledala neukusno drugim ljudima. Šal je tu da me dodatno pokrije, kaže Vedrana.

Mnogi će se s poistovjetiti s ovom strategijom skrivanja. Recimo, ja više ne pamtim kad sam zadnji put u javnosti nosila majicu bez rukava. Godinama ljeto provodim u dugim rukavima, a na pitanja zašto ne odjenem nešto kratko uvijek imam spreman isti odgovor. Blijeda put, osjetljiva koža, alergija na sunce, ugodnije je u dugim pamučnim rukavima jer lijepo propuše kad vjetar pirka.

Ništa od toga nije laž, ali nije ni stvaran razlog zbog kojeg ih izbjegavam. Iako je prošlo 20-ak godina od perioda u kojem me nekoliko budala redovito nazivalo dikobrazom zbog dlačica na rukama, ja se na plus 35 Celzijevih stupnjeva zakopčavam do grla jer i dalje pamtim njihove riječi.

Gotovo dva desetljeća one kontroliraju ne samo moje odijevanje, nego i stanje uma. Svaki put kad se nađem ispred ogledala, pogled odmah pada na ruke, a sve drugo nestaje. Fokus je uvijek na onom dijelu mene koji je netko drugi jednom prozvao ružnim, a moj mozak to upamtio kao neoborivu činjenicu.

Tolika je stvarna moć komentara na račun nečijeg izgleda.

Ono s čime se svakodnevno suočava Vedrana neusporedivo je gore od zlobnih dječjih pošalica. Nazovimo to pravim imenom. To nije iznošenje vlastitog mišljenja, nego sustavno maltretiranje.

Onima koji namjerno žele poniziti druge ne trebaju lekcije iz pristojnosti jer je za njih kasno. Za sve ostale koji imaju naviku dobronamjerno prokomentirati izgled, bez želje da nekoga povrijede, jednostavan savjet - suzdržite se.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju