Taj povučeni mladi student guste smeđe kose i očiju, fizički malo slabije konstitucije zbog reume od koje je bolovao cijeli život, stigao je 1868. godine na studij u Barcelonu iz katalonske provincije.
Njegovo ime tada još nije puno značilo u svijetu arhitekture, no nakon prve kuće koju je podigao za dobrostojeću poduzetničku obitelj zaredali su se projekti jedan za drugim. Inspiriran pričama i bojama Mediterana, geometrijom i harmonijom te valovitim i oblim formama prirode, ovaj mladić stvorit će najveće atrakcije Barcelone zbog kojih će cijeli svijet upoznati ime: Antoni Gaudi.
Priroda je moja vladarica i učiteljica najvišeg zvanja, a Mediteran je kolijevka slike, pisao je. Njegov svestrani duh i interes za arhitekturu, antički Egipat, mediteransku umjetnost i povijest odrazile su se već na njegovim ranim djelima koja danas možda nepravedno žive u sjeni onih popularnijih.
Jedno od njih je Casa Vicens u Barceloni s kraja 19. stoljeća, prva kuća koju je kreirao. Orijentalna, ukrašena motivima palminog lišća i magnolija, keramičkim pločicama i secesijski vijugavom željeznom ogradom, najavila je Gaudijev ekstravagantni stil koji će prevladati i u drugim njegovim djelima kao što u Sagrada Familia, Casa Batllo i Park Guell.
Antoni Gaudi je probudio ono zaigrano, toplo i nježno
Pod geslom „ravne linije pripadaju čovjeku, zakrivljene Bogu“, Gaudi nas je svojim djelima vratio na „početne postavke“ i probudio u nama ono zaigrano, toplo i nježno.
Cijelog života živio je povučeno i skromno, posvećen stvaralaštvu koje je trebalo oplemeniti čovječanstvo – kućama koje zbližavaju stanare, zgradama i parkovima koje nas vraćaju prirodi.
Španjolska i danas živi od njegovih najvećih djela koja su oduševila čak i slavnog slikara Salvadora Dalija. Štoviše, ona su postala toliko važan dio Barcelone da pri spomenu grada mnogi najprije pomisle na Gaudijeva djela. Ona su s vremenom uvrštena na popis UNESCO-ve svjetske baštine, a njegovi ostaci danas se nalaze u Bazilici Svete obitelji koju nikad nije stigao dovršiti jer je zbog Španjolskog građanskog rata ponestalo novca.
Nema razloga da žalim što ne mogu dovršiti crkvu, rekao je. Ja ću ostarjeti, no doći će drugi nakon mene. Ono što je bitno za sačuvati jest duh u kojem se (g)radilo, a taj duh ovisi o generacijama koje dolaze. Također, tvrdio je kako umjetnicima ne treba dizati spomenike jer su njihova djela dovoljni spomenici. U tom slučaju, Gaudi zaista nema razloga za žaljenje i brigu - rođen na današnji dan 1852. godine, on i dalje živi.
