Život beskućnika je težak, jako težak, i tu treba staviti točku jer težak je život i mnogih koji nisu beskućnici, ali ne žive život dostojan čovjeka i preživljavaju iz mjeseca u mjesec. Mnoge obitelji s djecom tako žive.
Problem beskućništva nije samo to što je riječ o ljudima koji su na ulici, žive u uvjetima nedostojnim čovjeka, ponekad više gladni nego siti, već je tu riječ o problemu naše zatvorenosti da pomognemo. Na beskućnike se često gleda s prezirom kao na trulež ljudskog društva. Beskućništvo je problem čije je rješavanje zahtjevan proces, upravo zato što je riječ o osobi koja je svijet za sebe.
Beskućnici nisu jedina ugrožena kategorija društva, ali sigurno su najneomiljenija, jer to su odrasli ljudi koji su u svom životu donijeli krive odluke
Jeste li znali da su sve do 2011. godine u Hrvatskoj beskućnici bili nevidljiva kategorija društva kojoj država uopće nije pridavala pažnju? Do prepoznavanja beskućnika, kao kategorije korisnika socijalne skrbi, došlo je Zakonom o socijalnoj skrbi (NN 57/11) kad se prvi put beskućnike definira kao 'osobe koje nemaju mjesto stanovanja niti sredstava kojima bi mogli namiriti potrebu stanovanja te su privremeno smješteni u prihvatilištu, ili borave na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje, priča Vlatka Bakran Burić, koja je prije desetak godina s bratom i sestrom organizirala svoju prvu veliku humanitarnu akciju za pomoć jednom dječjem domu. Uključilo se jako puno ljudi pa su na kraju umjesto jednog tri dječja doma opskrbili potrebnim stvarima.
To je bilo nevjerojatno iskustvo i svaki put kad se sjetim, oduševi me dobrota ljudi koji su sudjelovali. Posložile su se u mojem životu i neke situacije koje su me na neki način oblikovale jer sam život počela živjeti i osjećati na drugačiji način. Iako, od djetinjstva sam odgajana tako da pomognem uvijek kada mogu, pa je to jednostavno u meni i prirodno mi je pomoći drugome.
Volontiranje ima posebnu vrijednost i smatram da sve znanje i talenti koje imam tek dobivaju na vrijednosti kad su iskorišteni za pomoć drugome, dodaje Vlatka. Uz volontiranje u Uličnim svjetiljkama, prvom hrvatskom časopisu o beskućništvu, volontira i u pučkoj kuhinji u Jukićevoj ulici u Zagrebu koju vode časne sestre Misionarke Ljubavi te povremeno odlazi i na podjelu hrane beskućnicima na željezničkom kolodvoru u Zagrebu koju organizira Humanitarna udruga Savao.
Iako su nabrojene aktivnosti vezane za pomoć beskućnicima, nisam odlučila postati volonterka koja pomaže beskućnicima. Ja sam jednostavno volonterka. Volonterski sam uključena i u neke druge projekte koji nisu povezani s beskućnicima. Radim razne 'poslove', od slaganja sendviča, pečenja kolača, podjele hrane na ulici, pranja suđa ili poda u pučkoj kuhinji, rezanja luka ili guljenja krumpira, razgovora s čovjekom koji je u problemu te pokušaj da se osoba usmjeri kako bi joj se pomoglo, do pisanja objava za medije i community managementa, organizacije volonterskih akcija i nekih drugih projekata te različitih aktivnosti i 'svašto nešto i ponešto' što je potrebno kako bi se nekome pomoglo. To je jedino bitno – pomoći da stvarnost bude bolja! Zaista vjerujem da svatko može napraviti nešto kako bi pomogao, ali svatko!
Posebnu vrijednost u Vlatkinu životu imaju prijatelji i svi ljudi koje je susrela tijekom volonterskih akcija i s kojima je razvila poseban prijateljski odnos. Ima to nešto što volontere na poseban način povezuje.
Kad mi netko čestita na nekoj uspješnoj akciji pa kaže kako sam to super napravila, ja samo kažem da nisam ja ništa posebno napravila, samo imam super prijatelje i to smo zajednički napravili. Jedan sam ne može ništa! Mogu ja imati najbolju ideju na svijetu, ali bez podrške onih koji su u toj ideji prepoznali vrijednost i odlučili sudjelovati ništa ne bih napravila.
Smatram da upravo volontiranje izvlači najbolje iz svakog čovjeka i čini upravo to da stvarnost oko nas postane čudesna. Trebamo biti odlučni u namjeri da postanemo što bolji i ne propustimo ni jednu priliku napraviti ono što je ispravno jer to je jedini način da ovaj komadić svijeta u kojem živimo postane što ljepši onima koji su pored nas, govori.
"RAZMIŠLJAJMO O TOME ŠTO SVATKO OD NAS MOŽE UČINITI"
Od djetinjstva su i njezini brat i sestra i ona bili u pokretu, tako su odgajani. Od redovitog izvršavanja školskih obveza do nekih drugih obveza i zadataka koje su imali kod kuće. Biti u pokretu i provoditi vrijeme aktivno toj svestranoj volonterki jednostavno je prirodno i to je ono što je veseli.
Od djetinjstva 'borim' se s govornom manom jer mucam i to je godinama bio moj kamen spoticanja. To me tjeralo u kut i ograničavalo jer sam se sramila sama sebe i bojala se što će tko misliti kada čuje da mucam. Međutim, sama sebe sam ograničavala tuđim nestrpljenjem, tuđim nerazumijevanjem, svojim strahovima... Osim toga, različite životne situacije potaknule su me na razmišljanje i da otvorim oči malo jače pa život doživljavam drugačije i za mene zaista ima jedno drugačije značenje te ga osjećam kao dar.
Problemima pristupam kao izazovima i ne dopuštam da me sputavaju, već su moja prilika da rastem, u vjeri, u suosjećanju, u boljem razumijevanju života i ljudi oko sebe. Izbacila sam neke kradljivce vremena (poput gledanja televizije, ne peglam kuhinjske krpe) kako bih stvorila vrijeme za neke druge stvari. Međutim, morat ću i ja malo usporiti svoj tempo jer svjesna sam da ponekad pretjeram i forsiram se preko nekih granica kako bih uspjela nešto napraviti, pa sama sebi kradem san, koji nam je svima potreban za zdravlje.
Smatram da je lijenost bolest i stalno očekivanje da će netko drugi nešto napraviti i da je netko drugi kriv za neko stanje uzrok su problema i zastoja zbog kojih se mnoge stvari ne mijenjaju nabolje. Mi ljudi smo i površni i lijeni, i ako nešto baš ne moramo, rado nećemo napraviti. Do savršenstva smo razvili kulturu kukanja kako ništa ne valja i hejtanja svega što je imalo drugačije od onoga što smatramo 'najidealnijim'.
Što je zapravo idealno? I što je ispravno? U svijetu svakodnevno slušamo o raznim nevoljama, siromašnim obiteljima, odbačenima koji žive na rubu… i pitamo se zašto je tako? Kukavice smo, zato je tako! Bojimo se da ne ugrozimo sebe i svoju komociju ako bismo si uskratili koju kavu ili čokoladu. Bojimo se da ćemo biti jako umorni ako bismo si uskratili koji sat sna ili odmora kako bismo to vrijeme darovali drugome.
Smatram da upravo volontiranje izvlači najbolje iz svakog čovjeka i čini upravo to da stvarnost oko nas postane čudesna
Bojimo se što će netko reći ako nas vidi da negdje nešto radimo/pomažemo i što će misliti o nama. Bojimo se neuspjeha, a nismo ni pokušali. Bojimo se da ono što možemo dati/napraviti je malo, a zaboravljamo da je samo ništa premalo. Razni su načini kako i gdje možemo volontirati, svatko će se u nečemu prepoznati. Svijet bi bio zaista ljepše mjesto kada bismo više razmišljali o svojim djelima i zato se nemojmo zamarati time što je netko učinio ili nije učinio, a možda je trebao, već razmišljajmo o tome što svatko od nas može učiniti.
Problem beskućništva, nastavlja Vlatka, nije samo to što je riječ o ljudima koji su na ulici, žive u uvjetima nedostojnima čovjeka, ponekad više gladni nego siti, već je tu riječ o problemu naše zatvorenosti kao pojedinca i društva da pomognemo.
Beskućnici nisu jedina ugrožena kategorija društva, ali sigurno su najneomiljenija, jer to su odrasli ljudi koji su u svom životu donijeli krive odluke, nisu se mogli oduprijeti poroku koji je zavladao njihovim životom i izbacio ih na ulicu. Društvo je opterećeno predrasudama i beskućnici su (pre)često etiketirani kao klošari, a to dodatno otežava već ionako težak položaj beskućnika.
Beskućnici su ljudi sa snovima i željama, a svatko od njih ima određeno radno iskustvo, talente i vještine, znanje i žele riješiti svoj status. Pogrešno je bilo koga od njih osuđivati jer tanka je linija između imati i nemati te biti i ne biti, a zaista nema garancije da se beskućništvo i socijalna ugroženost neće i nekome od nas dogoditi već sutra.
Nitko se nije rodio kao beskućnik, ali svaki beskućnik, postao je beskućnikom zbog drugačijeg razloga, zbog spleta različitih okolnosti. Možda su imali kredit u švicarcima ili nekome bili jamac za kredit, a možda im se supružnik ubio i od izgubljenosti zbog cijele situacije zanemarili su sebe i sve oko sebe, pa se našli na ulici.
Smatram bitnim istaknuti to da ako se kvalitetno ne pozabavimo rješavanjem uzroka koji su čovjeka odveli u beskućništvo, neće biti pomaka prema naprijed jer isključiva briga kako bi se osigurali smještaj i hrana nije dovoljna. Potreban je cjelovit pristup problemu beskućništva, i to zajednički od svih organizacija u zajednici uz povećanu komunikaciju sa samim beskućnicima, jer samo zajednički s puno ljubavi prema svakom čovjeku možemo omogućiti rješavanje tog problema.
Vlatka ističe kako se ljudi rado odazivaju na akcije i vole pomoći, međutim prema onome što vidi u konkretnim situacijama, smatra da vlada određena komocija. Ljudi će se lakše odlučiti darovati, primjerice, 60 kuna iako su u financijskoj stisci nego da daruju 60 minuta svojeg vremena.
"OBITELJI TREBAJU JESTI CIJELE GODINE, NE SAMO U PROSINCU"
I ne bih rekla da je tu problem taj što imaju malo vremena jer mislim da je to najveća laž, 'nemam vremena'. Ponekad zaista nemamo vremena, ali da baš cijelu godinu nemamo vremena? Pomoći možemo na različite načine. Možemo se javiti u neku od pučkih kuhinja i ponuditi svoju pomoć, beskompromisno! To znači da smo spremni i guliti krumpire i posluživati ručak ili prati podove. Možemo se javiti za volontiranje u Uličnim svjetiljkama i pomoći prodavati časopis s prodavačima.
Možemo pomoći i tako što kada odlučimo donirati odjeću nekom prihvatilištu za beskućnike da pažljivo odlučimo što ćemo donirati te budemo svjesni da ako doniramo nešto samo zato da ne bismo bacili, činimo veliku grešku i zapravo ne pomažemo! To je veliki problem s doniranjem odjeće jer ako je netko na ulici ili u prihvatilištu i 'daruješ' mu nešto poderano/prljavo/flekavo, nisi pomogao, već si čovjeka dodatno ponizio.
Možemo pomoći i tako da višak hrane ne bacimo, nego uredno zapakiramo i damo čovjeku koji je na ulici. Višak hrane uvijek možemo i podijeliti sa susjedom ili poznanikom u kvartu jer ako netko nije na ulici i živi u svojem stanu, ne znači da nije u potrebi i gladan. Međutim, potrebno je okrenuti se oko sebe. Pitanje je koliko smo spremni izaći iz zone ugode i izložiti se za nekog drugog, dati dio sebe kroz vrijeme koje ćemo kao volonteri nešto raditi, poručuje.
Ono što trenutno tražim je neko mjesto/restoran koji je spreman pozvati na ručak prodavače i volontere Uličnih svjetiljki u Zagrebu
U ovo blagdansko doba godine sve je puno različitih akcija za pomoć drugima. Međutim, napominje Vlatka, ne bismo smjeli zaboraviti da su beskućnici tu oko nas svaki dan. Hranu i odjeću trebaju svaki dan. Pojeli bi kolač i u srpnju i ožujku, a ne samo u prosincu kada sve vrvi od kolača jer pretjeramo u pripremi i onda čak i dijelimo "samo da se ne baci". Isto tako ne bismo smjeli zaboraviti da su i djeca u dječjim domovima svaki dan. Također željni čokolade, igre i druženja i igračaka, a ne samo u prosincu kada se nasmijani donatori redaju kao po traci i svi sa šarenim paketićima punim slatkiša. Obitelji trebaju jesti cijele godine, ne samo u prosincu.
Ovo me čini tužnom i podsjetnik je na ono trulo u našem društvu te izvrnute vrijednosti i našu komociju. Božićni ručak je nešto što se događa jednom godišnje i to ne možeš organizirati u svibnju, ali možeš i u svibnju organizirati ručak/hranu za nekoga tko je u potrebi.
Trenutačno tražim neko mjesto/restoran koji je spreman pozvati na ručak prodavače i volontere Uličnih svjetiljki u Zagrebu. To je jedna posebna 'akcija' koju pokušavam realizirati, naći mjesto gdje bi se u ovo veselo vrijeme mogao organizirati ručak. Kad kažem 'ručak', ne mislim na pet sljedova jela i to može biti pizza i bit će odlično jer bit ćemo zajedno i družit ćemo se, brbljat ćemo i nećemo razmišljati o problemima kao nečemu što nas sputava, već potiče da ne odustanemo i savladamo svaku prepreku.
Vlatkina kći Ana imala je pet godina kada je prvi put bila u prihvatilištu za beskućnike i pomagala istovarivati zimske jakne koje su volonteri nabavili za beskućnike. Uskoro će imati 13 godina i do sada je napravila mnoge stvari koje većini nas u toj dobi nisu bile ni na kraj pameti - od pokretanja raznih akcija za pomoć beskućnicima do akcija za djecu u dječjim domovima do volontiranja u pučkoj kuhinji ili volontiranja u Uličnim svjetiljkama.
Njezini mama i tata žele da Ana nauči da nikada nije ni premlada niti prestara da bi nešto napravila i pomogla, nešto novo naučila.
Ne odgajamo ju da se stopi s gomilom i da se boji neistomišljenika, već da bude svoja. Ne odgajamo ju da bude potrošač i želimo da shvati kako na ovom svijetu ima puno krasnih stvari koje njoj (nama) ne trebaju.
Nije lako na taj način odgajati dijete. Neke njezine vršnjakinje već se šminkaju i to je ono što je meni kao mami djevojčice najtužnije. Zar smatramo da je u redu djevojčici od 12 ili 13 godina kupiti šminku i dopustiti da se našminka kako bi bila 'lijepa' ili 'ljepša'? Najljepša je upravo takva kakva jest, prirodna i svoja!
Željela bih da nauči kada joj je teško ili kada je umorna, da ne odustane, već samo da napravi 'predah' i onda nastavi dalje i ide za onime u što vjeruje, bez obzira na sve poteškoće i glasove gomile, podsmjehe, prozivke, kritike 'publike' koja ju promatra u susjedstvu, u tramvaju, na radnom mjestu, u familiji, ma bilo gdje. I voljela bih da shvati da su riječi žive i da njima može rušiti i graditi.
Kada kao roditelj razmišljaš tako u ovom društvu koje je mnoge vrijednosti iskrivilo, nije lako ni roditelju, a ni tom djetetu. Dugoročno to je jedino ispravno, ali sada je teško. Na našu Anu ponosna sam zbog svega što čini i kako razmišlja i želim da ostane svoja i ne zaboravi da sve može onaj koji vjeruje. Voljela bih samo kada bismo mi kao roditelji bili više svjesni da odgoj zaista mijenja svijet, poručuje volonterka Vlatka Bakran Burić.
