Na žene koje su željele stvoriti karijeru u prvoj se polovici 20. stoljeća nije gledalo s pretjeranim odobravanjem, naročito ako su htjele uspjeti u "muškom" zanimanju. No brojne su dokazale da mogu sve, a takvu priču nosi i Ivana Fischer, prva hrvatska dirigentica.
Rođena je 13. lipnja 1905. u židovskoj obitelji, a iako je obitelj Fischer prešla na katoličanstvo, židovsko porijeklo nisu mogli sakriti pa su tako osjećali i posljedice Drugog svjetskog rata. Ivanin otac bio je u logoru, a iako je preživio, to je ostavilo brojne posljedice na njemu.
No zato se Ivana u intervjuima prisjećala svog gotovo idiličnog djetinjstva koje joj je obilježila glazba. Sve je počelo jednim guslama koje su bile poklon od djeda, koji se samo amaterski bavio guslanje. S vremenom su je gusle počele sve više privlačiti pa je pohodila svaki koncert guslača. U tinejdžerskoj dobi žar za glazbom postao je još jači pa je upisala glazbenu školu kod profesora Humla, počela učiti i sviranje violine, a nakon toga više nije bilo povratka. Otkriven je veliki talent mlade djevojke.
Istodobno je završila i realnu gimnaziju i violinu u srednjoj glazbenoj školi, a potom počela svirati u orkestru Muzičke akademije pod vodstvom rektora prof. Frana Lhotke. S vremenom ju je sve više počeo zanimati dirigentski štapić kojim je ravnao profesor Lhotka nego samo sviranje.
PROBILA GRANICE U "MUŠKOM" ZANIMANJU
Međutim, u našim krajevima nije postojala žena na toj poziciji, a bile su prava rijetkost i u čitavom svijetu. Ipak, bila je hrabra i upitala Lhotku može li upisati njegov dirigentski tečaj. Pristao je.
Ivanina želja se ostvarila. Studirala je dirigiranje kod prof. Lhotke, a 1932. godine usavršavala se na dirigentskom tečaju Clemensa Kraussa i Bernharda Baumgartnera Mozarteuma u Salzburgu, gradu glazbe. Položila je majstorski dirigentski ispit i tako postala prva žena dirigentica na našim prostorima.
Ivana je istodobno morala dokazivati svoje glazbeno umijeće i činjenicu da to što je žena ne utječe na njezin posao.
Kako je zabilježeno u Ženskom listu iz 1933. godine, njezini su profesori primijetili da se u njoj krije „neobična darovitost vodjena jakim i sigurnim ukusom. Vanredno se je iskazala u javnim nastupima, pa se ističe velikom umjetničkom ozbiljnošću“.
Ovakve riječi Ivani su dale vjetar u leđa, a kada je 1933. godine imala debitantski nastup ravnajući koncertom Zagrebačke filharmonije te izvedbom Mozartove opere Bastien i Bastienna u zagrebačkoj Operi, jednim zamahom štapića srušila je sve predrasude.
Iako je publika bila nemalo iznenađena kada je za dirigentsko mjesto stigla žena, tadašnji kritičari bilježe da je oduševila sve prisutne. Novine su pisale kako je slušateljstvo imalo sreću čuti Mozartovu operu u savršenoj interpretaciji dirigentice gospođice Ivane Fischer.
Nakon toga uslijedili su brojni drugi nastupi, a pritom joj nije bilo lako jer je uvijek novu publiku morala uvjeriti i u to da sjajno radi svoj posao, i u to da nema razloga zašto žena ne bi mogla biti na toj poziciji. To je radila snažno, odmjereno, sa stilom.
Osim toga, dvije je godine vodila i Komorni orkestar Crvenog križa u Zagrebu, a u jeku Drugog svjetskog rata povukla se iz javnog života, te za kruh zarađivala radeći kao knjigovotkinja u filatelističkoj poslovnici svog rođaka.
No od 1947., kada je rat već bio daleko iza nje, vratila se svijetu umjetnosti radeći kao operna šaptačica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, sve do svoje mirovine. Pisala je i glazbene kritike i priloge, a veliku je ljubav gajila i prema povijesti opere. Bila je vrlo znatiželjna duha, pa je u slobodno vrijeme istraživala povijest zagrebačke opere i tako dala velik prilog arhivi HNK-a, kao i povijesti glazbe uopće.
Ova svestrana i hrabra žena utrla je put dirigenticama nakon sebe, a s njezinom pričom možete upoznati i svoje najmlađe koja se nalazi u knjizi Tatjane Barat Priče o neustrašivim hrvatskim ženama.
