Sjećam se dana kada sam se bojala biti sama. Bio je to neki čudan, tjeskoban osjećaj koji me konstantno opterećivao, i to godinama. Možda je to bila emocionalna nezrelost, možda dio moje tadašnje osobnosti, ali stvari su se od tada znatno promijenile.

Danas se ti dani čine poput nekog dalekog, maglovitog sjećanja, toliko se toga od tada promijenilo, a ono najvažnije je - naučila sam biti sama i naučila sam uživati u tome. Kao da sam se samo jednog dana probudila kao nova osoba, koja nije (emocionalno) ovisna o drugim ljudima, koja je prije svega slobodna. Ah, taj divan osjećaj slobode i samodostatnosti! Da, nekad jednostavno moramo sami sebi biti dovoljni i to je sasvim u redu. Dapače, poželjno je.

Biti u dobroj, zdravoj, sretnoj vezi nešto je najljepše na svijetu. I to je jedina veza na kakvu bismo trebali pristati

Ipak, ta "preobrazba", naravno, nije došla preko noći. Trajao je taj proces, trajao je godinama, ali sada sa sigurnošću mogu reći da sam danas osoba kakva sam oduvijek željela biti - i to bez dečka, i bez supruga.

Kao i mnogi, i ja sam bila u lošim vezama, tko to nije iskusio? Ipak, uvijek postoji ta jedna propala veza koja te obilježi za čitav život. Klasična priča, na početku se sve činilo idiličnim, nismo mogli jedno bez drugog, bila sam uvjerena da ćemo ostati skupa do kraja života, da je to to, vjerujem da se i on tako osjećao, ali iz ovoga ili onoga razloga, završilo je. Razlozi više nisu ni bitni, bitno je to da sam dosta vremena nakon prekida konačno uspjela sebi priznati da ja zapravo nisam mogla biti svoja u toj vezi, nisam mogla biti najbolja verzija sebe. Nas dvoje jednostavno nismo jedno iz drugog izvlačili ono najbolje, a mislim da bi u vezi i braku to trebalo biti tako - da uz svog partnera postaneš bolji čovjek.

A ja sam sebe u toj vezi izgubila i sve je postalo nekako toksično. Da, velika ljubav na kraju je postala loša veza. I zapravo besmislena. Ali i kada sve to shvaćaš vezu nije lako prekinuti, dapače i dalje ja jako, jako teško. Jer navikneš se na tu osobu, ona postane dio tebe, sa svim svojim manama, dišeš uz nju, postane ti najbolji prijatelj - no u jednom trenutku sve se to rasplinulo. I tu je zapravo kraj priče jer shvatiš da nema više smisla analizirati stvari, preispitivati je li moglo drugačije, jesam li mogla nešto drugačije, jesam li trebala biti mudrija, lukavija,...

Danas kad se sjetim, jedino što prema tom čovjeku mogu osjećati jest - zahvalnost. Zahvalnost što me ostavio i što je bolje od mene znao da ja ipak zaslužujem bolje od njega. Da zaslužujem više nego što mi on može dati, da zaslužujem biti s nekim uz koga ću moći biti potpuno svoja i komu ću moći potpuno vjerovati. Tko će me cijeniti i voljeti onakvom kakva jesam. Znao je da ja ne zaslužujem biti u lošoj vezi.

Naviknuti se biti sam nakon duže veze nije nimalo lako. Meni je trebalo dugo da se naviknem i prihvatim to. Ali danas sam sama i, koliki god to zvučalo kao klišej, zaista sam sretnija nego ikada. Sloboda je uistinu neprocjenjiva i ježim se pomisli da sam ostala s tim čovjekom. Jer ja nisam bila prava osoba za njega, niti je on bio prava osoba za mene.

Biti u dobroj, zdravoj, sretnoj vezi ili braku nešto je najljepše na svijetu. I to je jedina veza na kakvu bismo trebali pristati. No, biti u lošoj vezi - to je nešto čega se treba bojati, a ne toga da budete sami. A mnogi ljudi ostaju u lošim vezama samo zato jer se boje biti sami.

Priznajem, i ja bih bila ostala u lošoj vezi da ju moj partner nije prekinuo. I neka je tako učinio, napravio mi je uslugu. Hvala mu na tome.