Upravo je pitanje iz naslova jedno od najčešćih koje je u svojoj 12-godišnjoj karijeri čula odgojiteljica Jelena Slavečki.
S tim joj se pitanjem roditelji vrtićke djece često obraćaju u strahu da s njihovim djetetom nešto nije u redu.
Međutim, svaka razvojna dob djeteta ima svoje zakonitosti, pa tako i kada je u pitanju igra, što nam je Jelena dodatno pojasnila.
Spoznajna složenost razine igre svakako zavisi o razvojnoj dobi djeteta. Kako dijete raste, tako se razvija i produbljuje igra. Prvi oblik koji dijete koristi je tzv. funkcionalna igra kojom dijete istražuje svijet oko sebe. Između 12 i 18 mjeseci djeca pokazuju interes za drugu djecu te polako ulaze u interakciju s drugima.
Često se dogodi kad roditelji primijete ili čuju da se njihovo dijete ne igra s drugom djecom počinju razvijati strah, boje se osude okoline, raznih dijagnoza te odbacivanja vršnjaka djeteta.
Počinju izbjegavati mjesta poput javnih parkova, igraonica, proslava i slčno jer se njihovo dijete tamo teško ili gotovo nikako ne uklapa, ističe odgojiteljica.
Zašto se dijete ne želi igrati?
Kako nam pojašnjava Jelena, razlozi zbog kojih se dijete ne želi igrati mogu zaista biti različiti.
1. Ponekad je tu prevelik pritisak okoline (stalno nametanje igre „Pa daj se igraj, što se sramiš, evo vidi kako se svi lijepo igraju, samo ti ne.“ ) pa se dijete još više povlači u sebe i osjeća se nesigurno u takvoj okolini.
2. Ponekad se dogodi da dijete u vrtiću bude osamljeno, da se ne igra s drugom djecom. To se najčešće događa zbog različitih interesa unutar skupine. Važno je razgovarati s djetetom i promatrati kako reagira u različitim situacijama.
Svako dijete različito pristupa igri.
3. Utjecaj temperamenta/karaktera djeteta (koji ponekad mogu biti i genetski uvjetovani), specifičnosti u razvoju djeteta o kojima je također važno razgovarati sa stručnjacima (odgojitelj, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped). U slučaju da i primijetite odstupanja u razvoju djeteta, nemojte se bojati tražiti adekvatnu podršku za sebe i vaše dijete.
4.Djeca kao i odrasli mogu biti depresivna ili anksiozna stoga je važno prepoznati simptome i potražiti savjet stručnjaka ako mislite da vaše dijete pati od depresije.
5. Neka djeca su otvorena te lako i brzo sklapaju nova prijateljstva dok su druga oprezna, povučenija te im ponekad treba malo više vremena ili samo ohrabrenja.
Kako pomoći djetetu?
Kako nam kaže odgojiteljica, pomoć djetetu se, ako se ne radi o nekom od odstupanja u razvoju, sama nameće.
Umjesto da pokušavate 'popraviti' dijete, tražite zajedno s djetetom ono što dijete voli, što ga raduje, gdje se osjeća sigurno, ispunjeno i sretno. Tražite zajedno djetetove talente i ohrabrujte ga u tome, pružite mu podršku. Kroz različita iskustva dijete će imati više mogućnosti upoznati vršnjake koji dijele zajedničke interese te će kroz takve situacije lakše ostvarivati socijalnu interakciju kroz igru.
Čak iako ne pronađu, vjerujte da će svakom djetetu dokle god ima obitelj koja ga podržava i prihvaća, to jedino biti važno. Toplina obiteljskog doma, sigurnost i povjerenje koje pruža to sigurno utočište stvaraju uvjete da vaše dijete postane što god poželi kad odraste. No imajte na umu da je na vama odgovornost da stvorite takve temelje, zaključuje Jelena Slavečki.
