Helikopter roditeljstvo označava pretjeranu uključenost u život djeteta na način da se roditelj postavlja previše zaštitnički, kontrolirajuće i da je usmjeren na savršenstvo. Usporedba s helikopterom dolazi od ponašanja roditelja koji kao da stalno lebde iznad svoje djece pazeći kako ona ne bi pala ili napravilo bilo što što bi to dijete moglo ozlijediti, fizički ili emotivno.
Ako mislite da je ovo pretjerano, nažalost postoji još gora kategorija roditelja koju stručnjaci zovu travnjak-roditelji. To je nova generacija helikopter roditelja koji ne metu sve pred djecom, nego aktivno slažu put kojim dijete treba proći kroz svoj život. Oni planiraju kako će se dijete igrati, kako će jesti, u koju školu i na koju aktivnosti će ići, pisat će domaće zadaće za njih, intervenirati na dječjem igralištu, platiti što i koga god treba samo da dijete ostvari tu neku ambiciju koju roditelj ima u glavi.
Ako mislite da to niste vi, pogledajte što sve čini helikopter roditeljstvo i ako se prepoznate, pokušajte promijeniti obrasce svog ponašanja kako bi vaše dijete izgradilo samopouzdanje koje vi svojim načinom odgoja uspješno ubijate.
Vi ste helikopter roditelj ako:
- Sprečavate da vaše dijete samostalno istražuje i razvija svoje sposobnosti (npr. da se popne na drvo ili tobogan, skoči s nekog zidića i slično)
- Dok se igrate s djetetom, stalno ga korigirate kako se ono igra
- Borite se da vaše dijete ide u točno određenu školu, uči što ste vi odabrali, igra se s prijateljima koje vi odobravate
- Kontrolirate njihove domaće zadaće.
- Ako u nečem ne uspiju, vi se potrudite da se to ispravi
- Radite umjesto djeteta stvari koje ono zapravo može samo napraviti
- Usmjeravate dijete da radi na ostvarivanju vaših ciljeva za njega
- Rješavate dječje sukobe u ime djeteta
- Po kući sve obavljate umjesto djeteta
- Educirate djetetove učitelje i trenere kako da se odnose prema vašem djetetu
Samopouzdanje gradimo od malena. Ono je bitno za našu sreću u životu jer ako ne cijenimo sami sebe i ne smatramo se dovoljno dobrima, i naše odluke i ponašanja u životu reflektirat će taj manjak vjere u sebe.
Naši roditelji igraju glavne uloge u tome hoćemo li izrasti u samopouzdane osobe.
Jesu li vam roditelji stalno prigovarali, kontrolirali vas govorili kako to nešto nije za cure ili dečke, jesu li pokušavali voditi vaš život umjesto vas? Ako jesu, danas vjerojatno imate problem sa samopouzdanjem.
Možda tražite potvrdu kroz nekog drugog, možda se ne možete izboriti sa sebe na poslu ili dozvoljavate da vaš partner manipulira vama. Jednostavno ne znate sami donijeti bitne odluke. Naučili ste da te odluke donosi netko drugi, jer vi uvijek radite pogreške.
Helikopter roditelji koji previše nadziru što radi njihovo dijete rade upravo to – ubijaju samopouzdanje vlastitom djetetu kroz dobre namjere. Nisu to zločesti ljudi, samo previše ustrašeni od svijeta i sami pa onda pokušavaju svoje dijete zaštititi od nepoželjnih stvari, bilo da se radi o padu u parkiću ili nečem drugom.
I dok djeci zaista treba roditeljska podrška i saznanje da su sigurni i da ih roditelj podržava, roditelji trebaju napraviti odmak od života svog djeteta omogućavajući mu da samostalno donosi odluke, da se bori, da padne i da se digne. Ta ravnoteža između podrške i davanja slobode djetetu da otkrije vlastite želje, slabosti i mogućnosti je osnova načina na koji djeca razvijaju samopouzdanje.
Zaustavite se prije nego što sljedeći put viknete prema djetetu „Ne se tu penjati!“ ili „Past ćeš!“ jer su to one male toksične rečenice koje govore djetetu da neće uspjeti, odnosno da nema dozvolu za svoju volju.
Danas stručnjaci savjetuju da djeca što više vremena provedu na otvorenom i u slobodnoj igri. Umjesto da budete helikopter mama, usvojite princip tzv. "lijenog" roditeljstva.
To ne znači da ćete zanemariti dijete ili doći u dječji parkić, sjesti na klupu i zapaliti cigaretu dok dijete radi što god želi, već da ćete sa sigurne distance promatrati svoje dijete i što ono radi, omogućujući mu da istražuje i gradi samostalnost, ali i da vam vjeruje.
Naravno da ćete biti uz tobogan dok se dijete tek uči penjati, ali ne morate dijete svesrdno držati, gurati i lebdjeti oko njega. Ako i padne, nemojte mu doći s lekcijom „Eto vidiš kako si smotana, trebala sam ja tu biti!“ ili „Ne možeš ti to sama!“
Pokažite djetetu kako se nešto radi, a zatim ga pustite da isproba. Ako padne s bicikla, umjesto da mu zabranite da ga više vozi, radije mu pokušajte objasniti što se dogodilo da je uzrokovalo pad kako bi dijete naučilo i shvatilo na što valja paziti idući put.
Poanta je dati djeci zadatak koji mogu obaviti izvan vašeg neposrednog djelokruga. Kako vaša djeca budu starija, naučite ih kako se kretati kako biste mogli s vremenom steći povjerenje i dopustiti im da voze bicikl ili pješače do određenog mjesta.
Ako ne dozvolimo svojoj djeci da griješe i da sami uče. Najbolja učionica nalazi se na otvorenom i najbolje se uči kroz istraživanje. Dišite duboko i znajte, učinit ćete ih jačima - emocionalno i fizički – ako im dozvolite da ne budu savršeni i nedodirljivi.
