Postoje žene koje ne moraju zamišljati kako bi se osjećale u takvim trenucima. One to, nažalost, dobro znaju jer redovito doživljavaju razne neugodnosti zbog svoje etničke, vjerske, rasne ili seksualne pripadnosti.
Okupile su se u kolektivu ISTE na poziv umjetnice Andreje Kulunčić, a najveća im je želja živjeti u svome gradu bez straha i poniženja. One su Romkinja, Afrikanka, muslimanka, lezbijka i tražiteljica azila iz Sirije. Svojim djelovanjem žele upozoriti na prisutnost diskriminacije u hrvatskom društvu i ukazati na važnost prihvaćanja različitosti.
Možda ste ih primijetili na seriji plakata i billboarda koji su bili postavljeni u zagrebačkom javnom prostoru, ili u kratkoj animaciji koja je dostupna na YouTubeu i na društvenim mrežama. Ako niste, još nije kasno jer projekt ISTE sudjeluje na međunarodnoj izložbi "Glas umjetnika" koja se održava u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu do 18. ožujka.
Što je najveća želja tih žena? Da im se ovoga časa ukaže legendarna zlatna ribica, one zasigurno ne bi trošile vrijeme tražeći od nje kultne predmete s beskonačnog popisa ženskih želja. Ne zato što nemaju modnog stila, nego zato što žude za elementarnim pravom – pravom da budu prihvaćene kao i svi članovi zajednice. Kratka animacija o kolektivu ISTE otkriva za čime, konkretno, te žene žude.
Muslimanka, inače rođena Zagrepčanka, nosi tradicionalni hidžab (maramu za glavu i vrat) i bila bi zadovoljna kad bi je ljudi voljeli onakvu kakva jest. "Bila bih zadovoljna kada bih se mogla slobodno kretati danju ili noću. Bila bih zadovoljna kada ljudi u autobusu ne bi osjećali nelagodu kada me sretnu", iskreno kaže.
Tražiteljica azila iz Sirije čezne za životnom stabilnošću koju bi dobila kad bi se njoj i djeci omogućio stalni boravak u Hrvatskoj. Želja joj je da se njezina djeca ne stide govoriti arapski jezik u javnosti, na cesti i u tramvaju, na putu u školu.
Afrikanka bi voljela "da ne mora učiti svoje dijete kako se izvlačiti iz problematičnih situacija" i "da ne mora razmišljati u koji dio grada idu navečer, zbog straha od rasističke agresije". Lezbijka bi bila zadovoljna "kada ne bi morala prikrivati svoj identitet radi vlastite sigurnosti, kada ne bi živjela u strahu od fizičke agresije i kad bi mogla posvojiti djecu sa svojom partnericom".
Kad Romkinja sjedi u kafiću s prijateljicama Hrvaticama, ljudima je to čudno, a da im priđe i traži dvije kune, to bi im bilo normalno… To su stereotipi koji, na žalost, prevladavaju u društvu.
Romkinja bi voljela da ona i njezina djeca imaju mogućnosti kao sve druge žene i njihova djeca. Osim toga, voljela bi da je "ljudi doživljavaju kao i svakog drugog čovjeka, a ne samo kao Roma".
Istražujući u svome umjetničkom radu što znači biti stranac i žena u Zagrebu, Andreja Kulunčić okupila je ovih pet žena u radnu skupinu. Cilj joj je bio da se međusobno dobro upoznaju i govore o svojim različitostima te zajednički osmisle javnu kampanju.
"Htjeli smo pokazati probleme koji su prisutni u njihovoj svakodnevici i ukazati na odnos stanovništva prema njihovoj fizičkoj pojavnosti koja odmah otkriva njihove identitete. Jedna ima hidžab, druga tamnu boju kože…
Imaju problema u svakodnevnoj komunikacija na cesti, u prijevoznim sredstvima, na šalterima, u školi koju pohađaju njihova djeca", pripovijeda Andreja Kulunčić, izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti i umjetnica koja se godinama bavi osjetljivim društvenim temama i skupinama.
Nisu sve pripadnice kolektiva ISTA izložene agresiji na isti način. Indikativno je da najviše problema imaju lezbijka i Afrikanka. Najviše fizičkih napada doživjela je lezbijka, a rasističkom maltretiranju bilo je izloženo dijete Afrikanke, i to u centru Zagreba.
Kad zagrebački stanovnici vide muslimanku s hidžabom, često okrenu glavu na drugu stranu. Upravo zato ona u animaciji kaže: "Bila bih zadovoljna kada ljudi u autobusu ne bi osjećali nelagodu kada me sretnu." Ali nikad nije doživjela direktnu fizičku agresiju, kao ni druge muslimanke s hidžabom koje ona poznaje. Ni Romkinja nije fizički napadnuta, ali primjećuje da ljudi nerijetko prelaze na drugu stranu ulice kad je vide ili stisnu torbu.
"Kad Romkinja sjedi u kafiću s prijateljicama Hrvaticama, ljudima je to čudno, a da im priđe i traži dvije kune, to bi im bilo normalno… To su stereotipi koji, nažalost, prevladavaju u društvu. Projektom ISTE želimo osvijestiti da postoje zakoni koji ne dozvoljavaju diskriminaciju, počevši od toga da vam netko ne smije govoriti niti pisati ružne i uvredljive riječi do toga da vas ne smije udariti. Međutim, zakoni se nedovoljno primjenjuju. Pomoću plakata na kojima su prikazana njihova tijela željeli smo da se zagrebački građani u javnom prostoru suoče s različitim identitetima koje ne žele vidjeti ili se prema njima agresivno ponašaju.
Drugi dio komunikacije odvija se preko Facebooka i društvenih mreža, uz pomoć animacije kojoj je cilj smanjiti stigmu i mladim ljudima ukazati na rasizam, homofobiju, ksenofobiju, islamofobiju… sve ono što mi mislimo da nije prisutno u našem društvu.
Kad slušate njihove doživljaje u jednom danu, vidite da je to itekako prisutno u nizu situacija", kaže Andreja Kulunčić, ističući da i ova javna kampanja, kao i mnoge druge unutar njezina umjetničkog opusa, želi potaknuti građane da preuzmu odgovornost za ono što se događa u društvu.
Stoga, ako se još uvijek pitate tko su žene o kojima pišemo, odgovor je začudno jednostavan. One – to smo mi. ISTE.
