Zamislite da vas gotovo svakodnevno vrijeđaju. Prijete vam fizičkim napadom. Ili prezirno okreću glavu na drugu stranu kad vas vide. Ponižavaju vašu djecu kad na ulici govore materinskim jezikom. Kako biste se osjećali?
Postoje žene koje ne moraju zamišljati kako bi se osjećale u takvim trenucima. One to, nažalost, dobro znaju jer redovito doživljavaju razne neugodnosti zbog svoje etničke, vjerske, rasne ili seksualne pripadnosti.
Okupile su se u kolektivu ISTE na poziv umjetnice Andreje Kulunčić, a najveća im je želja živjeti u svome gradu bez straha i poniženja. One su Romkinja, Afrikanka, muslimanka, lezbijka i tražiteljica azila iz Sirije. Svojim djelovanjem žele upozoriti na prisutnost diskriminacije u hrvatskom društvu i ukazati na važnost prihvaćanja različitosti.
Možda ste ih primijetili na seriji plakata i billboarda koji su bili postavljeni u zagrebačkom javnom prostoru, ili u kratkoj animaciji koja je dostupna na YouTubeu i na društvenim mrežama. Ako niste, još nije kasno jer projekt ISTE sudjeluje na međunarodnoj izložbi "Glas umjetnika" koja se održava u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu do 18. ožujka.
Što je najveća želja tih žena? Da im se ovoga časa ukaže legendarna zlatna ribica, one zasigurno ne bi trošile vrijeme tražeći od nje kultne predmete s beskonačnog popisa ženskih želja. Ne zato što nemaju modnog stila, nego zato što žude za elementarnim pravom – pravom da budu prihvaćene kao i svi članovi zajednice. Kratka animacija o kolektivu ISTE otkriva za čime, konkretno, te žene žude.
Muslimanka, inače rođena Zagrepčanka, nosi tradicionalni hidžab (maramu za glavu i vrat) i bila bi zadovoljna kad bi je ljudi voljeli onakvu kakva jest. "Bila bih zadovoljna kada bih se mogla slobodno kretati danju ili noću. Bila bih zadovoljna kada ljudi u autobusu ne bi osjećali nelagodu kada me sretnu", iskreno kaže.
Tražiteljica azila iz Sirije čezne za životnom stabilnošću koju bi dobila kad bi se njoj i djeci omogućio stalni boravak u Hrvatskoj. Želja joj je da se njezina djeca ne stide govoriti arapski jezik u javnosti, na cesti i u tramvaju, na putu u školu.
Afrikanka bi voljela "da ne mora učiti svoje dijete kako se izvlačiti iz problematičnih situacija" i "da ne mora razmišljati u koji dio grada idu navečer, zbog straha od rasističke agresije". Lezbijka bi bila zadovoljna "kada ne bi morala prikrivati svoj identitet radi vlastite sigurnosti, kada ne bi živjela u strahu od fizičke agresije i kad bi mogla posvojiti djecu sa svojom partnericom".
Kad Romkinja sjedi u kafiću s prijateljicama Hrvaticama, ljudima je to čudno, a da im priđe i traži dvije kune, to bi im bilo normalno… To su stereotipi koji, na žalost, prevladavaju u društvu.
Romkinja bi voljela da ona i njezina djeca imaju mogućnosti kao sve druge žene i njihova djeca. Osim toga, voljela bi da je "ljudi doživljavaju kao i svakog drugog čovjeka, a ne samo kao Roma".
Istražujući u svome umjetničkom radu što znači biti stranac i žena u Zagrebu, Andreja Kulunčić okupila je ovih pet žena u radnu skupinu. Cilj joj je bio da se međusobno dobro upoznaju i govore o svojim različitostima te zajednički osmisle javnu kampanju.
"Htjeli smo pokazati probleme koji su prisutni u njihovoj svakodnevici i ukazati na odnos stanovništva prema njihovoj fizičkoj pojavnosti koja odmah otkriva njihove identitete. Jedna ima hidžab, druga tamnu boju kože…
Imaju problema u svakodnevnoj komunikacija na cesti, u prijevoznim sredstvima, na šalterima, u školi koju pohađaju njihova djeca", pripovijeda Andreja Kulunčić, izvanredna profesorica na Akademiji likovnih umjetnosti i umjetnica koja se godinama bavi osjetljivim društvenim temama i skupinama.
Nisu sve pripadnice kolektiva ISTA izložene agresiji na isti način. Indikativno je da najviše problema imaju lezbijka i Afrikanka. Najviše fizičkih napada doživjela je lezbijka, a rasističkom maltretiranju bilo je izloženo dijete Afrikanke, i to u centru Zagreba.
Kad zagrebački stanovnici vide muslimanku s hidžabom, često okrenu glavu na drugu stranu. Upravo zato ona u animaciji kaže: "Bila bih zadovoljna kada ljudi u autobusu ne bi osjećali nelagodu kada me sretnu." Ali nikad nije doživjela direktnu fizičku agresiju, kao ni druge muslimanke s hidžabom koje ona poznaje. Ni Romkinja nije fizički napadnuta, ali primjećuje da ljudi nerijetko prelaze na drugu stranu ulice kad je vide ili stisnu torbu.
"Kad Romkinja sjedi u kafiću s prijateljicama Hrvaticama, ljudima je to čudno, a da im priđe i traži dvije kune, to bi im bilo normalno… To su stereotipi koji, nažalost, prevladavaju u društvu. Projektom ISTE želimo osvijestiti da postoje zakoni koji ne dozvoljavaju diskriminaciju, počevši od toga da vam netko ne smije govoriti niti pisati ružne i uvredljive riječi do toga da vas ne smije udariti. Međutim, zakoni se nedovoljno primjenjuju. Pomoću plakata na kojima su prikazana njihova tijela željeli smo da se zagrebački građani u javnom prostoru suoče s različitim identitetima koje ne žele vidjeti ili se prema njima agresivno ponašaju.
Drugi dio komunikacije odvija se preko Facebooka i društvenih mreža, uz pomoć animacije kojoj je cilj smanjiti stigmu i mladim ljudima ukazati na rasizam, homofobiju, ksenofobiju, islamofobiju… sve ono što mi mislimo da nije prisutno u našem društvu.
Kad slušate njihove doživljaje u jednom danu, vidite da je to itekako prisutno u nizu situacija", kaže Andreja Kulunčić, ističući da i ova javna kampanja, kao i mnoge druge unutar njezina umjetničkog opusa, želi potaknuti građane da preuzmu odgovornost za ono što se događa u društvu.
Stoga, ako se još uvijek pitate tko su žene o kojima pišemo, odgovor je začudno jednostavan. One – to smo mi. ISTE.
