Zamislite kako je tek izgledao Pariz kada su njegovim uličicama koračali Pablo Picasco, Zelda i F. Scott Fitzgerald, Ernest Hemingway, T. S. Elliot, Gertrude Stein, Matisse i ostali velikani umjetnosti koje danas gledamo kao svojevrsne ikone naše civilizacije. Upravo je na tu ideju došao redatelj Woody Allen kada je 2012. godine pod njegovom palicom nastao čarobni film Ponoć u Parizu s Owenom Wilsonom u glavnoj ulozi.
Holivudski scenarist u potrazi za nadahnućem
Od početka do kraja film je svojevrsna oda kulturalnoj nostalgiji koja šarmira i milenijalce, a prati glavnoj junaka Gila, inače holivudskog scenarista, koji je došao u Pariz sa zaručnicom Inez i njezinom obitelji. Iako je u Hollywoodu vrlo uspješan, pisanje scenarija nije ono u čemu uživa. Najveća mu je želja napisati roman, a Pariz vidi kao pravo mjesto za inspiraciju, i ne sluteći da ga tamo čeka nešto o čemu sanja svaki ljubitelj umjetnosti i književnosti.
Pariz navečer je očaravajući, no Pariz noću je magičan.
Naime, kada se jednom zgodom izgubi na ulicama Pariza, otkuca ponoć i po njega dolazi automobil nastao u dvadesetim godinama 20. stoljeća i vodi ga upravo u to vrijeme, na zabavu na kojoj upoznaje ni više ni manje nego Zeldu i F. Scotta Fitzgeralda.
Dakako, potpuno zbunjen čitavim događajem, ne može shvatiti što se događa, a kada sretne Hemingwaya i Getrude Stein, svoje idole, čini se kao da su mu se ispunili najluđi snovi. I tako svake noći točno u ponoć kreće u pustolovinu života, istodobno se sve više udaljavajući od svoje zaručnice u 21. stoljeću.
Jednu od najdojmljivijih uloga u tome filmu odigrala je francuska glumica rođena na današnji dan 1975. godine, Marion Cotillard. Njezina je karijera uistinu impresivna, Oscar i Zlatni globus samo su mali dio njezine impozantne kolekcije filmskih nagrada. Da ih je zaista i zaslužila, dokazala je i u ovom filmu u kojem igra ljupku i inteligentnu Adriane, ljubavnicu Pabla Picassa.
Gilov i Adrianin prvi susret događa se u kući Getrude Stein, koja je u ono doba bila omiljeno okupljalište umjetnika. Gil nailazi upravo kada Stein i Picasso raspravljaju o njegovoj slici na kojoj je navodno prikazana Adriane. Za razliku od brojnih drugih imena, Adriane nije stvarna povijesna ličnost, no savršeno predstavlja sve Picassove ljubavnice kojima se ne zna broj, za koju je imao samo kratkotrajni interes, sve dok je nije naslikao. Zanimljivo je da spomenuta Picassova slika zaista i postoji, a znamo je pod nazivom Kupač.
Adriane je mlada djevojka koja je došla u Pariz educirati se kod Coco Chanel, a najveća joj je želja stvarati kostime za kazališta. S obzirom na svoju vanjštinu i ljupkost, predmet je obožavanja brojnih muškaraca, pa je tako osim s Picassom, prethodno bila i s Braqueom i Modiglianijem, ali upravo u Gilu vidi nešto posebno. Između njih se odmah stvara snažna povezanost koja jača svakom šetnjom gradom u kojoj je svaka ulica umjetnost za sebe, no postoji samo jedan problem – njih dvoje ne žive u istom povijesnom razdoblju.
Bi li nam bilo bolje da živimo u nekom drugom vremenu?
Gil nije jedini koji proživljava svojevrsnu egzistencijalnu krizu i žali što se nije rodio u nekom drugom vremenu. Jednako je i s Adriane. Iako je rođena u vremenu za koje bi Gil sve dao, nju očarava Belle Epoque, mirnodopsko razdoblje od 1871. do 1914. u Europi koje karakteriziraju pozitivne promjene koje su se tada odigrale i raspoloženje bezbrižnosti, ekonomskog rasta i vjere u lijepu budućnost, i ne sluteći da je pred vratima razarajući Prvi svjetski rat.
Čitav je film oda kulturalnoj nostalgiji koja šarmira i milenijalce, a dobio je Oscara i Zlatni globus za najbolji scenarij.
Jedan od najznačajnijih umjetnika tog vremena bio je Henri de Toulouse-Lautrec i upravo njega Gil i Adriane susreću kada po njih dolazi kočija s konjima i vodi ih još dalje u prošlost. Dakako, Adriane je očarana i odlučuje da upravo ondje želi i ostati jer ne shvaća što je to toliko lijepo u njezinoj sadašnjosti.
Upravo to nezadovoljstvo vremenom u kojem živimo i žaljenje za nekim boljim danima okosnica su čitavog filma. Nameće se pitanje bi li nam život bio bolji da živimo u nekom drugom vremenu. Bismo li bili sretniji kada bismo mogli ispijati čaj s Coco Chanel ili raspravljati s Hemingwayem o tome zašto, kako on kaže, nikada ne možeš biti dobar književnik ako se bojiš smrti?
I dok se mi divimo nečemu što je prošlo, možda ne vidimo da su sadašnji trenuci ti koji čine naš život. Što ako naši potomci upravo ovo razdoblje, izuzev pandemije, budu vidjeli kao bolje u odnosu na ono u kojem će oni živjeti? Što ako naše Julijanu Matanović, Kristiana Novaka ili Pavla Pavličića budu gledali onako kako mi sada gledamo Tolstoja, Hemingwaya, Ujevića ili Šenou?
Ovaj nam je film očaravajući podsjetnik o tome koliko umjetnost može mijenjati živote, ali i o tome da "umjetnost" u našim životima trebamo stvarati i mi sami. Svaki novi dan, upijajući nadahnuća oko sebe koja su nam ostavili svjetski velikani, ali i pronalazeći u njima svoj način izražavanja ljepote i onoga što nam grije dušu.
Dakako da svaki zaljubljenik u umjetnost sanja o životu u Parizu i ispijanju pića s umjetnicima koji su oblikovali našu kulturu, pa jednom kada ova pandemija prođe, možemo si priuštiti putovanje života i otisnuti se u najljepši grad na svijetu te uživati u njegovim čarima, napose kada Sunce zađe. Jer Pariz navečer je očaravajući, no Pariz noću je magičan.
Međutim, jednako magični mogu biti i naši dani, samo ako im to dopustimo.
