Sjećam se dobro kad je dijete Katie Holmes s tri godine nosilo cipele na potpeticu. Nekidan je 11-godišnja kćer Victorije Beckham nosila duboko dekoltiranu haljinu. Neke poznate majke fotografije svoje djece uljepšavaju kroz filtere prije objave ne bi li ta djeca izgledala kao lutke
Sve mi je to užasno. Rekla bih vama da ne znam žalim li majke ili djecu u tim slučajevima, ali znam – više žalim djecu. Jer će postati kao svoje majke - nesigurna bića koja traže potvrdu da valjaju kroz svoj izgled i reakcija drugih.
Kako imam i sama djevojčicu, ova mi je tema posebno bitna. Znam da će u jednom trenutku otvoriti Instagram, kao što su neke generacije prije nje otvarale Cosmopolitan, i da će pomisliti kako nije dovoljno lijepa. Ono što je Cosmo napravio generacijama prije, to sada radi Instagram – govori ženama da nisu dovoljno lijepe.
Ako u centar svoje pojavnosti staviš izgled, život će ti biti teška patnja
Djeca su lijepa stvorenja. Djeca su savršena bića koja nisu opterećena izgledom dok ih mi stariji ne naučimo da nisu lijepa takvi kakvi jesu, nego trebaju malo smršaviti, malo narasti, treba im malo šminke, malo filtera, malo seksi odjeće… uglavnom, dok ih ne naučimo sve ono što je tako loše za dječje samopouzdanje.
Jer ako u centar svoje pojavnosti staviš izgled, život će ti biti teška patnja. Stalno ćeš se uspoređivati s drugima, nećeš biti dovoljno savršena, u toj nesreći i pokušajima da budeš najljepša od svih zaglavit ćeš kod estetskih kirurga i od sebe napraviti ono što su napravile mnoge cure danas – nepovratno si uništile prirodnu ljepotu.
Kad čujem da mame vode tinejdžerice na baby botoks, prvo što pomislim jest da oni zlostavljaju svoju djecu.
Po meni to nije ništa manje pogubno za djetetov ego i samopouzdanje od šamara. Time doslovno poručujemo djetetu da nije dovoljno lijepo i da neće biti dovoljno lijepo ako se ne sredi. Šamar je isto poruka osobi da se sredi, ali to smo sredili zakonom. Što ćemo s ovim?
Kad vidim curicu u seksualiziranom izdanju, mene uhvati nešto između tuge i bijesa.
ZAŠTO BI TO ITKO RADIO SVOJOJ DJECI, pomislim. ZAŠTO?
Neke mame kažu da curice to žele, jer gledaju svoje mame u štiklama i s maskarom na licu.
Istina, curice imitiraju mamu pa nose njezine štikle, majice, ukradu joj ruž pa ga razlijepe po čitavom licu. I moja Mina to radi. I ja sam to radila. Mi kao ljudska bića učimo kroz imitiranje drugih. Ne kaže se uzalud monkey see, monkey do. Naša su djeca naša ogledala.
No jedno je igra, jedno je dječja znatiželja, a posve drugo je aktivna uloga roditelja da ubrzaju odrastanje. Mina meni ukrade štikle i onda se igramo i smijemo, sigurno joj ne idem odmah kupiti štiklice njezinog broja na internetu (a dječje štikle su sad već tzv. mainstream ponuda, imate i na Amazonu bogatu ponudu). Igramo se mame jednako kao što se igramo prodavačice, doktorice ili balerine.
Odrastanje nije utrka pa da moraš nekamo stići prvi. Bit odrastanja jest da kao ljudska bića prođemo kroz sve faze, da fizički rastemo u skladu s našom psihom, da prolazimo kroz niz elemenata koje će nas izgraditi kao osobu.
Zašto neki roditelji pokušavaju od djece napraviti projekte znaju samo oni. Pretpostavljam da se žele realizirati preko svoje djece. Vlastite komplekse manje vrijednosti liječe na svojoj djeci.
Ako oni nisu uspjeli kao skijaši, onda će dijete vući na planinu od malih nogu.
Ako oni nisu bili lijepi, njihovo će dijete biti, makar kroz filtere i botokse.
Ako oni nisu bili dovoljno bogati, djeca će morati biti.
Kako li je grozno djetinjstvo kad ti od starta drugi postavljaju standarde, kad ti je cijelo odrastanje natjecanje, bilo za pažnjom ili ocjenama.
Bez brige, i bez šminke i štikli naša će djeca imati razloga za preispitivanje vlastitog samopouzdanja. Ajmo im barem maknuti sa švedskog stola kompleksa jedan dio
Zamislite tuge od života u kojoj svoju vrijednost mjeriš kroz lajkove na Instagramu. Ili pak da budeš lijepa i uspješna kao svoja mama. Mora da je teško biti dijete super uspješne osobe jer kao uzor imaš nekog tko je uspio postati jedan posto. I sad se od tebe očekuje isto.
Teško je biti i posve obično dijete običnih roditelja. Uvijek je odrastanje sa sobom nosilo svoje nesigurnosti, tako to ide. Ali barem nas prije nisu požurivali da odrastamo, barem prije nije bilo filtera pomoću kojih bismo bile lijepe online i skupljale tisuće lajkova da bi u offline životu prošle bez ijednog lajka i ostale frustrirane dodatno zbog toga…
Bez brige, i bez šminke i štikli naša će djeca imati razloga za preispitivanje vlastitog samopouzdanja. Ajmo im barem maknuti sa švedskog stola kompleksa jedan dio.