Suzana Rendulić, volonterka udruge Are You Syrious, jasno se sjeća svog prvog susreta s djecom izbjeglicama prije tri i pol godine. Bilo je to u Porinu, prihvatnom centru za izbjeglice u Zagrebu. Tamo je AYS održavao "smjene" - četiri puta tjedno, u poslijepodnevnim satima, bilo je organizirano učenje s djecom koja su pohađala školu, i igraonica za one najmlađe.
Došla sam u igraonicu, tamo je valjda bilo tridesetak djece, igračke su frcale na sve strane, netko je plakao, netko se smijao, dva afganistanska dječaka su se cijelo vrijeme natjeravala, bilo je zapravo dosta hektično, ali na pozitivan način. Tada mi je pristupila jedna od volonterki i rekla: 'Ili ćeš pobjeći glavom bez obzira, ili ćeš ovo zavoljeti svim srcem'.
Dogodilo se ovo drugo. Tu prvu smjenu jednostavno sam se krenula igrati s djecom i nastojala da me koja igračka ne pogodi u glavu, sa smiješkom se prisjeća volonterka Suzana Rendulić, 35-godišnjakinja iz Zagreba zaposlena u jednom automat klubu.
Kako kaže, uživa u radu s ljudima, i profesionalno i privatno, a njezina volonterska priča počela je u prosincu 2017. godine.
Te jeseni na tadašnjem poslu upoznala sam osobu koja je ranije volontirala u Are You Syriousu (AYS) i koja mi je pričala o svome iskustvu. Zvučalo mi je jako zanimljivo, iako su mi bila potrebna dobra dva mjeseca da stupim u kontakt s jednom od koordinatorica u AYS-u. Naime, nisam sam htjela obvezati na nešto dok u potpunosti nisam bila sigurna da je to dobra i konačna odluka.
Nakon skoro četiri godine, tu sam i dalje, prisjetila se Suzana koja trenutno volontira u sklopu dva programa AYS-a: u sklopu programa "Braco i seka" radi s djecom, a u sklopu Free Shopa radi s tražiteljima azila i ljudima koji imaju status azilanata u Hrvatskoj.
ŽELJA DA IH NETKO PERCIPIRA I DOŽIVI KAO LJUDSKO BIĆE
Njezino volontiranje je počelo i temelji se na radu s djecom, odnosno u sklopu programa "Braco i seka" gdje volonteri pomažu djeci sa statusom azilanata u učenju hrvatskog jezika te oko školskih obaveza (pomoć pri pisanju zadaća, oko školskih projekata, priprema za ispite). Volontiranje je organizirano tako da volonteri odlaze u domove djece i tamo rade s njima.
Dijete je dijete iz kojeg god dijela svijeta da dolazi - afganistanski dječak ima iste želje kao i hrvatski - za sreću mu je dovoljna nogometna lopta i/li bicikl.
Ako vremenske prilike dopuštaju, može se učiti i u parku, na klupici u kvartu - negdje na otvorenom prostoru. Naravno, to nije striktno samo učenje, igramo se, ponekad idemo u šetnje, kino, park, na različite radionice... Nažalost, pandemija je dosta ograničila aktivnosti te vrste tako da su trenutno u fokusu učenje i igra, otkriva.
Free Shop je pak organiziran tako da ljudi mogu doći i (besplatno) uzeti što im je potrebno od odjeće, obuće, higijene. Sve stvari iz Free Shopa su donacije, tako da su, uz rad s korisnicima, zaduženja i zaprimanje donacija, sortiranje, distribucija.
Osim po stvari, ljudi u Free Shop dolaze i družiti se, popiti šalicu čaja, porazgovarati s volonterima - osim odjeće, cipela ili higijenskih potrepština, ljudima je vrlo često čak i puno potrebnije da mogu s nekime popričati, da ih netko percipira i doživi kao ljudsko biće.
Sutra ja mogu biti na njihovom mjestu. Može se dogoditi razoran potres, mogu ostati bez svoga doma, svoga posla, svoga grada. I što ću biti? Izbjeglica.
Svatko koga pitate od azilanata ili tražitelja azila će vam reći da su Hrvati jako dobri i prijateljski raspoloženi ljudi, zbog čega mi je iznimno drago. Naravno da ima ljudi s predrasudama, svi smo se susreli, no mislim da su te predrasude plod neznanja i neinformiranosti.
Sve nepoznato nam je pomalo čudno i ne odveć drago, dok se malo bolje s time ne upoznamo, kaže Suzana koja na tjednoj bazi trenutno volontira između 10 i 15 sati. Radila je s djecom svih dobi - od beba do tinejdžera, maltene djevojaka i mladića, iz brojnih zemalja - Sirije, Iraka, Afganistana, Irana, Maroka, Alžira, Tunisa, Uzbekistana, Turske.
Rad s djecom izbjeglicama isti je kao i rad s hrvatskom, njemačkom ili švedskom djecom, s tom razlikom što je komunikacija, barem u početku dok se ne svlada jezik, otežana.
Dijete je dijete iz kojeg god dijela svijeta da dolazi - afganistanski dječak ima iste želje kao i hrvatski - za sreću mu je dovoljna nogometna lopta i/li bicikl. Naravno, i sigurnost i krov nad glavom, nešto što većina nas uzima zdravo za gotovo. Dobra stvar kod djece je ta njihova neiskvarenost i, pomalo, naivnost - svima i svemu pristupaju otvorena srca, misli i ruku.
Kada sam razmišljala o volontiranju, znala sam samo da bih željela raditi s djecom. Valjda je bio prst sudbine da to budu djeca izbjeglice (koja, onog trenutka kada dobiju azil, više nisu izbjeglice). Vjerujem da sam kroz rad i druženje s njima postala bolja osoba, tolerantnija i strpljivija, opisuje.
Puno je lijepih i pozitivnih stvari u volontiranju u sklopu Are You Syriousa, dodaje Suzana, od upoznavanja različitih ljudi s drugih strana svijeta, učenja o drugim kulturama, običajima, jezicima, čak i hrani - to je nešto što obogaćuje.
SUTRA I JA MOGU OSTATI BEZ SVEGA
Naučili ste mnogo novoga, a niste se maknuli iz svoga rodnog grada (mnogi ljudi ulažu puno novaca i vremena u putovanja i njihovu organizaciju kako bi stekli takvo iskustvo, mi smo ga dobili potpuno besplatno), Što se tiče samog rada s djecom, lijepo je vidjeti njihov napredak i znati da ste i vi tome pridonijeli.
Kada sam dobila poruku na kraju školske godine od djece s kojom trenutno radim da su prošla s odličnim uspjehom, kada sam vidjela njihova nasmijana lica sa svjedodžbama i pohvalnicama u rukama, to mi je bio jedan od najljepših i najponosnijih trenutaka ove godine. Njihov uspjeh je i moj uspjeh, i jednako bih bila sretna, ponosna i ispunjena da je riječ o mojoj vlastitoj djeci, ispričala je.
Najizazovniji joj je dio, nastavlja, komunikacija s nekime tko tek dođe u Hrvatsku i ne poznaje jezik, pa se onda treba snalaziti i rukama i nogama kako bi se sporazumjeli.
Također, odlasci ljudi i djece u neke druge zemlje, znaju biti jako tužni. Vežete se uz nekoga, i onda preko noći više te osobe, ili više njih, nema, ističe.
Kada je situacija u Afganistanu eskalirala dolaskom talibana na vlast, nekoliko afganistanskih obitelji došlo je u Hrvatsku. Suzana se osobno nije susrela s novim izbjeglicama iz te zemlje te vjeruje da su trenutno dosta zaštićeni iz sigurnosnih razloga.
Oni su malobrojni koji su uspjeli doći iz Afganistana do neke europske zemlje po kratkom postupku.
Inače putovanje za izbjeglice traje mjesecima, za neke čak i godinama. Mislim da bismo trebali imati razumijevanja za te ljude i odnositi se prema njima kao prema - ljudima. Ne kao strancima, kao prijetnji (vjerujem da dio ljudi nažalost na njih gleda kao na teroriste i potencijalnu opasnost - sve ono zbog čega su ti ljudi morali pobjeći iz svoje domovine), već kao prema prijateljima.
Osobno, uvijek polazim od sebe - sutra ja mogu biti na njihovom mjestu. Može se dogoditi razoran potres, mogu ostati bez svoga doma, svoga posla, svoga grada. I što ću biti? Izbjeglica.
Ta 'etiketa' nije rezervirana u današnje vrijeme za nama nepoznate ljude s drugog kraja svijeta - naša sigurnost i naš komfor vrlo su iluzorne stvari bez kojih možemo ostati u jednom jedinom trenutku. Ako se nađem u takvoj situaciji, voljela bih da mi netko pruži ruku pomoći, uputi mi riječ utjehe, da me ne smatra kao opasnost koja će uzeti sve 'njegovo'. Svi smo jednaki ispod kože, svi imamo iste želje u konačnici - miran i siguran život, Suzanine su riječi koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Svima koji razmišljaju o volontiranju, ali nikako da učine taj korak, poručuje:
Go for it! Isplatit će vam se višestruko! Ima toliko puno načina na koje možemo pomoći ljudima oko sebe, ne samo izbjeglicama - tu su djeca, stariji ljudi, određene osjetljive skupine... Dovoljno je i pola uloženog sata vašeg vremena i dobre volje, a nekome to u datom trenutku može značiti cijeli svijet. Život nam daje onoliko koliko dajemo drugima.