Po završetku terapije Mirjana bi nazvala Božicu koja bi došla po nju te se zajedno vraćaju doma. Božica ju zatim liftom doprati do stana gdje bi ju pred vratima pričekao sin ili otac.
U tim najtežim danima u životu Mirjani je najveća nada i utjeha bio sin koji je i danas stalno uz nju
Jedva se držala na nogama, poslije terapije se tresla, boja kože joj je bila maslinasta, kosa joj je naravno otpala i nosila je periku, ali je bila veliki borac i nije se predavala.
Sjećam se da sam joj jednom poslije kemoterapije donijela neku energetsku pločicu, međutim bilo joj je toliko loše da nije imala snage žvakati. Probala je, ali nije išlo i moram priznati da sam se u tim trenucima bojala da će se srušiti prije nego stigne taksi koji nas je vozio doma.
To su momenti kada morate biti snažni i ne pokazati koliko se zapravo i vi bojite i koliko je teško gledati nekoga kako se muči, a ne možete učiniti ništa. Nemoćni ste i na rubu plača, imate knedlu u grlu i grč u želucu, ali s osmjehom pričate o tome kako će sve to proći i kako ćemo zajedno ići na kave i šetati mog psa, priča Božica Sokolić, volonterka udruge Nismo same.
Igrom slučaja Mirjana i Božica žive u susjedstvu i Božica zna cijelu Mirjaninu priču koja je, kako to već obično bude, dodatno teška jer je kod kuće imala roditelje koji su i sami bili stari i bolesni, umrli su prošle godine jedan za drugim, bivšeg supruga koji ju je često verbalno maltretirao i omalovažavao pa joj je Božica znala reći, 'ma naći ćeš ti boljeg, samo da ovo sve prođe'.
U tim najtežim danima u životu Mirjani je najveća nada i utjeha bio sin koji je i danas stalno uz nju i jako paze jedan drugoga.
Mirjana je izdržala taj ciklus, međutim kod sljedećeg koji je trebao biti i zadnji, u veljači prošle godine sasvim je onemoćala.
Sjećam se da me Ivana Kalogjera, osnivačica udruge Nismo same nazvala taman dan-dva prije nego smo trebale krenuti na novi ciklus i rekla da je Mirjani pozlilo i da je završila u bolnici.
Jako je smršavjela, svi mišići su joj atrofirali i slijedio je dugi put oporavka, terapija, vježbe, sve dok nije opet stala na svoje noge. U srpnju iste godine umrla joj je mama, prošla je još dva endoskopska zahvata, ali Mirjana je sve to izdržala.
Znam da sam se jako uplašila, svašta vam prolazi kroz glavu, međutim ono što je najljepše od svega i zbog čega sve ima smisla je to da je Mirjana sada u remisiji, da joj je opet narasla njena kosa, da stoji na nogama jer je jako dugo vremena trebalo da ojača i počne hodati samostalno. Još nismo prošetale zajedno mog psa, ali i to će doći na red.
Bezbroj puta je zahvaljivala Udruzi i meni, dok joj nisam zabranila i rekla da ću ju odfrendat s fejsa ako ne prestane zahvaljivati, sa smiješkom kaže Božica koja je od 2010. godine član Volonterskog centra Zagreb.
Jednom kad ste u bazi oni vam na mail šalju obavijesti i onda odaberete što želite, u čemu možete sudjelovati i dati svoj doprinos. Tako sam ja pronašla kampanju 'Nisi sama - ideš s nama!' ili je možda ona pronašla mene.
Tada još i nije bila Udruga jer nije zadovoljavala sve kriterije da se službeno evidentira kao takva nego inicijativa koju je pokrenula Ivana Kalogjera, a iza koje je stala zaklada Solidarna koja je prva kroz natječaj financirala inicijativu pokrivanja troškova odlaska na terapije ženama koje su oboljele od malignih bolesti, govori.
U kampanju se uključio i Grad Zagreb, zaklada Adris i Radio Taxi koji je dao popust od 10 posto na svaku vožnju, donaciju i besplatno postavljanje naljepnica s oznakom kampanje "Nisi sama – ideš s nama!" na svako vozilo.
Kad vidite ljude kako se bore za svaki dah, svaki korak, dan po dan, shvatite da imate samo sada i da svaki dan koji prođe više se nikad ne može vratiti
Moram istaknuti da imamo jako dobra iskustva i da su sve žene koje su koristile usluge Taxija bile jako zadovoljne s vozačima koji su bili puni razumijevanja i empatije i često pomagali ženama jer su uglavnom one same odlazile na terapiju.
Mi smo uskakale onima koje su zaista bile loše i nisu se dobro osjećale nakon terapije pa im je trebala naša pomoć.
Ruku na srce zaista je već to puno da vas dočeka auto i da ne morate razmišljati kako stići na vrijeme i kako se vratiti s terapije jer neke su žene čak javnim prijevozom dolazile i odlazile, a znamo koliko je kod onkoloških bolesnika imunitet opasno oslabljen. Ja sam bila u pratnji tri žene, neke volonterke nisu možda niti jednom, poanta je ipak bila kako sakupiti što više novaca da ženama omogućimo te besplatne vožnje, ističe Božica.
Sama kampanja počela je 23. ožujka 2018., a edukativnu radionicu za volontere vodila Maja Vukoja, psihijatrica s KBC-a Zagreb u svrhu proširenja vlastitih kapaciteta nošenja s delikatnim situacijama i stjecanja mehanizama samoočuvanja u tim situacijama.
Božica je već imala slično iskustvo jer joj je otac doživio težak moždani udar 2011. i do konca 2014. kad je umro prošla je s njim razne situacije, bolnice, toplice, dom za starije i nemoćne i tu se već upoznala i bila svakodnevno s ljudima koji su bili u nekoj terminalnoj fazi bolesti, nepokretni i osuđeni na pomoć drugih.
To iskustvo mi je zapravo još i više usadilo želju za volontiranjem i pomaganjem bolesnima i ugroženim skupinama ljudi tako da i sad kad god mogu uključim se kada VCZ uputi poziv za volontiranje u domovima za starije i nemoćne.
Stari ljudi su posebno osjetljiva skupina i jednom kad osjetite koliko su zapravo sretni s jako malo, s običnim stiskom ruke ili zagrljajem, postajete ovisni o tom osjećaju koji vas napuni mirom, ljubavlju i srećom i učini da budete zahvalni na svakom danu u kojem se probudite sa spoznajom da ste zdravi i da imate toliko mogućnosti da nekoga usrećite i da uživate u svakom danu, poručuje Božica.
Zahvalna je i svojoj Mirjani i svim ostalim ženama koje se bore s malignim bolestima jer one nas uče skromnosti i tome da nitko nema garanciju za sutra, a kamoli za godinu, dvije, pet... A svi živimo pomalo nesvjesni koliko smo krhki i kao da ćemo imati reprizu ovog života.
Kad vidite ljude kako se bore za svaki dah, svaki korak, dan po dan, shvatite da imate samo sada i da svaki dan koji prođe više se nikad ne može vratiti, nekako vam se promijeni percepcija i uspijete zanemariti ego kad spoznate koliko ste nemoćni u nekim situacijama. I da vam se život preko noći može iz temelja promijeniti.
Zato bih preporučila svima da se umjesto life coach edukacijama posvete malo vremena volontiranju koje iz vas zaista izvlači ono najbolje, a time što ćete poklonit svoje vrijeme nekome kome pomoć zaista treba, vi ćete dobiti puno, puno više. Dobit ćete neku sasvim novu energiju od koje postajete pozitivni i ono što čini razliku u odnosu na profesionalni angažman za koji ste plaćeni je to da ostavljate svoj osobni trag, svoj otisak srca, poruka je volonterke Božice Sokolić.
Razdoblje pandemije koronavirusa bilo je posebno izazovno za onkološke pacijente.
Znam da su žene sigurno bile u strahu jer s kompromitiranim imunološkim sustavom sigurno nije dobro izlagati se dodatno opasnosti pa vjerujem da su na terapiju odlazile samo one koje su bile životno ugrožene.
Nemam podatke koliko žena svjesno nije išlo na terapiju i da li je bilo posljedica zbog toga, znam da je općenito bilo govora da će onkološki pacijenti najviše stradati zbog tog sveopćeg straha i panike od Covida 19, priča Božica koja, kao ni druge volonterke, nije imala nikakvog kontakta s pacijenticama i nije bilo praćenja na terapije.
Morali su odustati i od planiranih događanja u sklopu kampanje, poput Dana narcisa koji tradicionalno ima veliku ulogu u osvješćivanju javnosti o načinima i važnosti ranog otkrivanja raka dojke i gdje je udruga Nismo same zadnje dvije godine imala štand s promotivnim materijalima i lecima te se na taj način približila i podigla vidljivost kampanje "Nisi sama – ideš s nama!".
Nadam se da će se uskoro život skroz vratiti u normalu i da neće biti drugog vala tako da od jeseni možemo krenuti u nove akcije prikupljanja sredstava za prijevoz oboljelih žena, kaže Božica Sokolić, volonterka Udruge Nismo same.
