Potkoljenice moje curice izgledaju vrlo nelutkasto. Pune masnica i ranica, nula savršene teksture.

Nije da volim kad mi dijete padne, ali nije svaki pad drama.

Ogrebala se po nogama dok se penjala? OK, proći će.
Razderala je ruke dok se rolala pa pala? OK, proći će.
Raskrvarila je koljeno kad je trčala i pala? OK, proći će.

Malo spreja za dezinfekciju, flaster i mamin poljubac i ajmo dalje. Masnice i rane na dječjim rukama i nogama dokaz su da nije voštana figura, nego zdravo dijete kojemu je pokret i istraživanje granica itekako potrebno. Užasavam se samo ozljeda po glavi jer to može biti kobno, ali ne mogu živjeti u strahu da će umrijeti.

Neću je pustiti na bicikl bez kacige, neću joj dozvoliti da skače sa zida od dva metra, ali neće to sama ni pokušati. Zna da je opasno. Jer je skakala sa zidića raznih visina i zna koliko visine može sigurno savladati. Dijete koje nikad nije skočilo sa zidića to ne zna.

Tužno je da se djeca ne usude penjati na drvo

Braniti djetetu da trči jer bi moglo pasti suludo je. Ali moje dijete je smotano, nije kao tvoje, čujem vas. Nije dijete rođeno smotano, samo mu odmalena braniš da vježba i istražuje, pa nema šanse naučiti trčati pravilno ili svladati one sprave na dječjim igralištima. Ne zna skočiti sigurno sa zidića od 50 cm, što je zapravo dosta tužno.

Svi se penju na ona dva stabla koja su još ostala u kvartu, ali uvijek neka mama viče svom djetetu: Ne penji se, past ćeš!

I tako se dijete ne usudi popeti se. Nema pojma odmalena kako testirati koja je grana OK, procijeniti gdje je opasno ići, nema pojma s koje je visine sigurno skočiti... Na satovima tjelesnog sve je više djece koja nemaju osnovne motoričke vještine.

Ponekad su za to zaslužni pretjerano kontrolirajući roditelji, ponekad mobiteli, koji ih odvlače od stvarne akcije.

Moja kći ne hoda kroz život, ona kroz njega juri, skače, gotovo pa leti. Imala je do sada stotine rana. Samo jednom smo završili na hitnoj, i to kad je pala i razbila zube na stepenici u vrtiću. Kad nije trčala, nego se saplela dok je kihala. Moglo se to dogoditi i izvan vrtića. I nije to stvar nemara. Djeca padaju, nažalost.

Kad pogledam Minine potkoljenice ovog ljeta, nasmijem se. Ko da je u ratu bila, a ne na ljetovanju.

Normalno je da djeca istražuju i padaju Foto: Barbara Slade Jagodić

Pad nije kraj svijeta

Ona tamnija fleka na lijevoj strani uspomena je od utorka, kad je brala kupine. Ruke su prošle puno gore tog dana. Ona bljeđa, blizu koljena, je od penjanja na stablu u polju. Krastica na desnoj nozi? Ne sjećam se više, ali mislim da je bilo neko hodanje po stijenama uz more.

Odmalena je zovemo beba ratnica jer se voljela boriti s ranim preprekama. Te njezine ratne rane dokaz su da živi punim plućima, vani. Tako istražuje svijet, testira vlastite granice i uči o gravitaciji na jedini ispravan način: kroz vlastito iskustvo.

Ima odličnu motoriku i koordinaciju, a sve joj bolje ide i nešto puno važnije: otpornost. Prije je svaki pad bio drama, suze najvećih krokodila. Sad se uglavnom samo digne, otrese i ide dalje.

Pad nije kraj svijeta, a ta će joj lekcija bome itekako biti korisna kasnije u životu. Jer padova ima raznih. Za sada su (kuc, kuc) samo fizički padovi, na koje gledam s radošću zato što ima privilegiju biti samo dijete koje se igra.

"Kako to, kako to?": Kako smo djeci oduzeli slobodu mic po mic

Puštate li dijete samo do dućana? Ovo pitanje dijeli roditelje