Ili od teorija. Praksa je sve. Kad skočiš sa zida visokog dva metra i jedva se dočekaš, uči te više nego teorija "Ne možeš skočiti sa zida visokog pet metara". Dijete koje se jedva dočekalo skočivši s dva metra zna da sigurno ne može skočiti s pet metara.
Je l' vam dijete zna što je dva, a što pet metara? I ne treba znati. Ne živimo s metrom u ruci, puno toga radimo po osjećaju, po procjeni iz iskustva. Ako djetetu oduzmete iskustvo da skoči s nekog manjeg zida, neće naučiti procijeniti što je opasno, a što ne. Naravno da će te prve pokušaje raditi s vama u blizini. No bitno je pustiti ih da pokušaju.
Žalimo ptice u kavezima, a počeli smo djecu držati pod staklenim zvonom. Dogodilo se to nekako usput, između vijesti, društvenih mreža i stalnog osjećaja da moramo paziti na djecu. Jer netko će prebrzo voziti pa će nam dijete udariti auto, jer će neki crni kombi pojesti naše dijete, jer će možda pasti.
Roditelji vjerno prate gdje im je dijete u svakom trenutku. Ne d'o Bog da krene u osnovnu, a nema barem pametan sat s GSP praćenjem da znaju svake sekunde gdje je dijete. Neki ugrađuju u tenisice i one air tagove.
Je li svijet baš toliko opasan?
Roditelji kao robovlasnici trebaju znati gdje je njihovo blago: znaju kad je krenulo nekamo, kad je stiglo, s kim je, što radi. Ako ga ne vide pet minuta, već osjećaju nelagodu. A da ode samo do dućana? Ma nema šanse.
"Druga su vremena", kažu. Digne mi se kosa na glavi od toga. Naravno da su druga vremena, ne živimo u prošlosti koja je bila opasnija za djecu nego danas. Prema podacima, unatrag deset godina u Hrvatskoj je u prometu smrtno stradalo 72 djece, a ozlijeđeno je njih 8630. Ali dok su prije 20 godina djeca najviše stradavala kao pješaci, danas pak najviše stradavaju kao putnici u vozilima.
Dakle, puno je veća šansa da će dijete umrijeti u automobilu kojeg roditelj vozi nego prelazeći pješački. Ali to nas ne sprječava da djecu vozimo.
Živimo li stvarno u toliko opasnom svijetu? Ili ga mi takvim činimo?
U Hrvatskoj se godišnje evidentira relativno malen broj nestanaka djece koja nisu sama pobjegla (!), a većina tih slučajeva riješi se vrlo brzo. Otmice koje počine nepoznate osobe izuzetno su rijetke i statistički gotovo zanemarive.
Crni kombi ispred škole legenda je koja se prepričava kao nešto vrlo često, a to nije. Jedan slučaj koji se dogodi negdje zbog društvenih mreža i kakofonije ubrzo postane uopćena i vrlo lokalna stvar.
Zbog društvenih mreža informacije su stalno oko nas i svaka loša vijest dođe do nas u sekundi. Naš mozak to interpretira kao da se to događa stalno jer mediji još to nabrijavaju zbog svojih klikova. Stalno u naslovima vidite neku dramu.
A drama je prije da djeca odrastaju bez iskustva stvarnog života.
Ne učimo djecu kako živjeti, već kako biti ovisan o drugom
Stalno plašimo djecu jer drugi plaše nas, prenosimo im tjeskobu. Ne vjerujemo im i kontroliramo ih. Jer MI najbolje znamo što je dobro za dijete. MI smo radili greške, tako da oni ne bi morali. Ali moraju raditi greške! I moraju ih znati sami ispraviti.
Ali ne, mi kontroliramo e-dnevnike, pratimo gdje su preko pametnih uređaja, organiziramo im aktivnosti da "kvalitetno" popune dan, miješamo se čak u dječje svađe.
Djeca imaju rasporede, ali zato nemaju prostor da sami riješe problem, da se izgube pa pronađu put, da dobiju jedinicu i isprave je, a da kod kuće ne prolaze dramu, da se posvađaju pa pomire bez intervencije odraslih.
Dijete koje nikad nije samo donijelo odluku neće znati što učiniti kad odluka zaista bude važna.
Odlazak do pekare ili vožnja biciklom po kvartu roditeljima su danas opasne stvari.
Tuga me uhvati kad vidim koliko smo se zapleli u vlastite strahove. Ne govorim da djecu treba pustiti bez ikakvih granica. Govorim da ih treba učiti postupno. Povjerenje u vlastito dijete i njegove sposobnosti nije naivnost.
Nisam glupa ako dijete od sedam godina pustim da ode u dućan u zgradu do naše. Znam da to može. Zašto bih joj rekla da to nije sposobna napraviti kad jest?
Ove će godine u školu koja je od nas udaljena 30 metara. Čujem od drugih roditelja da je po djecu obvezno dolaziti, da ih ne puste iz škole bez pratnje roditelja. Do toga smo došli. Djeca ne smiju prijeći 30 metara sami. Majko mila….
I onda se čudimo što su mladi danas izgubljeni?
