Jednu moju prijateljicu majka je napustila kad je imala tri godine. Tijekom njezina odrastanja mame nije bilo. Sve dok mami nije zatrebala pomoć. Moja ju je prijateljica prihvatila i sad se već desetak godina brine za osobu koja se nije brinula za nju kad je bila još nemoćnija. Iako joj razum govori suprotno, kaže da je ne može napustiti jer je bolesna i treba je, emocije su prevladale. Ona glumi mamu svojoj mami.
Drugu je prijateljicu mama napustila kao četverogodišnjakinju jer se zaljubila u drugog čovjeka i s njim je započela novi obiteljski život nekoliko kvartova dalje. Dok je odgajala troje djece, nije se sjetila odgajati i ono četvrto - koje je bilo prvo. Zamislite da imate majku nekoliko ulica dalje od vas koja je prava mama nekoj djeci, ali ne i vama.
Sad zamislite da joj upravo vi od sve djece danas plaćate dom i jedini je obilazite pod stare dane. Upravo to radi moja prijateljica. Majka ju je uvjerila da ju je njezin otac zlostavljao i da joj nije dao da ju povede. Kako je čovjek danas mrtav i ne može se braniti, prijateljica je odlučila povjerovati u to. Tko zna, vjerojatno bih i ja tako…
Moja je majka, nažalost, prerano preminula.
Ta bol zbog praznine bila je nezamisliva svima onima koji su me poznavali. Znali su samo da sam se preko noći promijenila. Ne na bolje.
Morala sam proći mentalni pakao da se pomirim s činjenicom da nemam više žive roditelje. Prvi Božić bio je takav da sam razmišljala kako se mogu ubiti, a nije ni idućih nekoliko bilo puno bolje.
Zato ne mogu zamisliti kako je to kad te roditelj napusti. Da je živ, tu negdje, ali ga nije briga za tebe. Da je taj roditelj jedna majka, još mi je teže zamisliti. Koja grozota od osobe može napustiti svoje dijete? Sad kad sam mama, ja doslovno ne znam kako je moguće da napustiš svoje dijete.
Bila je bolesna i Bila je zlostavljana najčešći su razlozi napuštene djece koja pod svoje zrele dane prigrle natrag odlutalog roditelja. Jer jedini imaju nekog smisla.
Djeca su spremna roditeljima oprostiti puno toga samo da osjete tu potrebnu ljubav. I jako odrasla djeca u sebi su i dalje oni mališani koji sad pod zrele dane pokušaju zakrpati emotivnu rupu da prekroje odijelo zvano obitelj.
U posljednje vrijeme čitam pak o tome kako nove generacije prekidaju s roditeljima.
Prekid odnosa s braćom i sestrama nije ništa čudno, u malo familija sve je ostalo isto nakon smrti roditelja. Krene grabež za imovinom i raspadne se obitelj. Ponekad se obitelj i dalje održava, primarno jer jedna strana trpi i guta znate što već. Pa ta strana oboli od raka uslijed stresa, a onda ih ta bolest možda nanovo zbliži.
Ali prekid s roditeljima?
Izgleda da današnje generacije prekidaju naše uzorke ovisničkog ponašanja prema roditeljima. Postavljaju granice svima, pa tako i vlastitim roditeljima. Odbijaju biti njihovi produžeci, robovi ponekad. Odbijaju ucjenjivačke odnose, toksične odnose, zlostavljačke odnose. Razloga je sigurno previše različitih, naposljetku svi znamo za onu kako je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način.
Djeca su se ranije smatrala nužnim poslušnicima roditelja. Danas to više nije tako. Odriču ih se, prekidaju odnose trajno radi mentalnog zdravlja. Jer svi dobro znamo da nisu svi roditelji dobre osobe.
No voljela bih znati hoće li se za 20 ili 30 ili 50 godina i ta djeca, koja očito imaju dobar razlog da prekinu s roditeljima, predomisliti. Je li ikad zapravo moguće prekinuti s roditeljima, čak i ako nisu dobri (za nas)?