1. Što ste vi htjeli postati u životu, a niste? Je l' vaše dijete to sad upravo trenira ili studira?
Moje dijete ne, premalena je za to. Ali ja sam studirala ono što je željela studirati moja majka. Iako sam mislila tada da je to moja odluka, možda i nije bila baš u cijelosti moja.
2. Što niste imali kad ste bili dijete, a jako ste to željeli? Je l' vaše dijete sad toga ima napretek? Moje ima.
3. Zbog čega su vam se rugali? Sigurna sam da ste napravili sve da se to isto ruganje ne dogodi vašem djetetu. Ja jesam.
Djetinjstvo nas obilježi za cijeli život. Nije to floskula koja se ponavlja tek tako, itekako ima veze što nam se događa u djetinjstvu s onim kakvi ćemo postati ljudi. A posebno kakvi ćemo biti roditelji vlastitoj djeci.
I dok najčešće nesvjesno biramo muževe po modelu svog oca, odnosno supruge po modelu svoje majke unatoč onom zaklinjanju kako nikad neće biti s takvom osobom, ono što mislimo da radimo svjesno također spada u ladicu nesvijesti.
Iako svjesno možda kupujete određene stvari, možda je iza toga ipak neka trauma iz djetinjstva koju sada pokušavate zaliječiti nadoknađivanjem. Stoga sam vas na početku i pitala onih nekoliko pitanja, jer tek kad nas netko upozori na nešto, kad nam postavi nekoliko pitanja, možemo doći do pozadinske priče o tome zašto neke stvari radimo.
Evo moga primjera.
Slučaj tenisice
Netko će pomisliti da ja baš jako volim tenisice. Imam ih puno pari. Ima ih i moja kći. I dok za sebe kupnju mogu opravdati onim trajat će mi 15 godina jer kod mene tenisice zaista traju desetljećima, nemam opravdanja za to što moje petogodišnje dijete ima barem pet pari tenisica po sezoni, a i još toliko cipela ili čizama. Jer djetetu će noga narasti vrlo brzo i sva ta obuća bit će većinom neiznošena i spremna za darivanje ili prosljeđivanje.
Trauma tenisice
Kad sam bila mala, moji roditelji nisu imala puno novca i često su nam drugi morali pomagati. Mama bi za cipele uvijek govorila da nam kupe broj veće, tako da ih možemo nositi i sljedeće godine. Tako sam ja jednom dobila prelijepe Lotto tenisice broj veće. Mama je unutra nagurala pamuka koji ćemo izvaditi kad noga naraste.
Sve bi bilo OK da mi jednom taj pamuk nije slučajno izletio dok smo se presvlačili na tjelesnom i da mi se djeca nisu počela rugati te su mi od toga dana namjerno gazili po prstima tamo di je pamuk. Itekako sam patila zbog toga.
Rezultat traume
Prevelik broj tenisica za sebe i svoju kćer. Sebi kupujem da nahranim svoju malu sebe kojoj su se rugali, kćeri kupujem da joj se ne dogodi ista trauma. Dosta tužno, znam. Tješim se da ipak prevelik broj tenisica i cipela neće djetetu ostaviti traumu, eventualno bi mogla izrasti u osobu koja ima samo jedan par cipela i koja mrzi dućane s obućom.
Svjesna sam toga što radim, ali nekako si ne mogu pomoći.
E, tako si mnogi roditelji ne mogu pomoći. Navest ću samo tri primjera, ali princip je isti.
- Oni koji su htjeli biti gitaristi, ali nisu to mogli postati iz x razloga, upisuju djecu na satove gitare pod izlikom kako je baš lijepo svirati neki instrument.
- Oni koji natucaju engleski ili se barem srame svog naglaska vode djecu u školu stranih jezika od prve godine rođenja. "Da im se oblikuje nepce."
- Oni koji su živjeli na selu ili su pak hodali u neuglednoj odjeći kao mali sad svojoj djeci kupuju Chanelove haljine. Iz istog razloga zbog kojeg ja kupujem tenisice. "Ja nisam imala i bila sam nesretna zbog toga. Nemam pojma jesi li ti nesretna, ali ajmo spriječiti da ne budeš." Kompleksi su tu na djelu.
Priznali mi to ili ne, bili toga svjesni ili ne, većina roditelja pokušat će ispraviti neke svoje životne "krive Drine" preko djece. Kako znati spadate li među njih?
Jeste li ikad izgovorili sljedeću rečenicu: Ako je meni tako bilo, zašto da bude njima?
Dobro došli u klub.
Jeste li ikad izgovorili ovu rečenicu: Pa ja sam dobro prošla u životu s ovim, što tome fali?
Dobro došli u klub.
Neki pokušavaju da dijete bude sve što oni nisu bili ili imali, drugi bi pak htjeli od svog djeteta napraviti produžetak sebe da valjda prožive još jednom svoj život. Ili da ne propadne firma u koju su oni toliko ulagali. Nebitno što se dijete ne želi baviti tim obiteljskim poslom, mama i tata su se naradili i sad bi dijete trebalo biti zahvalno što ima priliku raditi njihov posao – makar mu se to ne sviđa!
Koliko znam djece uspješnih poduzetnika čiji su roditelji razočarani njima jer, zamislite, ne žele živjeti život koji su im roditelji zacrtali. Pa se više voli onog sina ili onu kćer koja nastavlja obiteljsku tradiciju, a ovaj drugi je "meh". Taj drugi itekako zna da je "meh", ma koliko roditelji to skrivali.
Mnogi će od nas zbog svojih nadanja i silnog truda da djeci bude bolje nego što je bilo nama zapravo opteretiti dijete, možda mu čak i nanijeti neki kompleks, usaditi mu neko uvjerenje koje će mu osakatiti dio života.
Znamo svi za slučaj onog dječaka ubojice. Pratim taj slučaj i usjeklo mi se nešto s njegova svjedočenja na sudu. Rečenica koja je išla otprilike ovako: Mama je uvijek bila nezadovoljna i vikala je kad ja ne bih dobio 5. Smrznula sam se kad sam to pročitala.
Naša očekivanja mogu staviti iznimno težak teret na dijete kojem se tek formira osobnost. Ako djetetu kontinuirano govorimo da nije dobro, da nije "zadovoljilo" naše standarde, dijete će odrasti u nesigurnu osobu koja će vječno za sebe misliti kako "nije dovoljno". Ili će to početi očekivati i samo od drugih.
Perfekcionizam je suluda i uzaludna potraga koja može samo iscrpiti ljudsko biće. Neke potrage, nažalost, završe nesretno.
Ima nas puno koji smo roditelji i koji griješimo jer želimo djetetu lakši život nego što je bio nama. To nas ne čini lošim ljudima. Samo ljudskim bićima koji imaju svoje osjećaje, patnje i nadanja.
To što želimo za našu djecu nije ništa loše po namjeri. A znate kamo vode dobre namjere? Eh, da, nekom je naš život pakao. Dobro bi bilo da to nisu naša djeca.
