Dalija Matošević rodom je iz Osijeka, no zadnjih 14 godina živi u Istri u mjestu Tinjanu, u koje ju je dovela ljubav. Majka je dvoje djece od 18 i osam godina, supruga, ekonomist, cvjećar-aranžer, instruktor grupnog fitnessa, instruktor zumba fitnessa i zdrave prehrane Plate by Zumba, amaterska slikarica. Zaposlena je kao administrator u privatnom informatičkom poduzeću. No, prije svega je, ističe, mama, nakon toga sve ostalo. Dalija će uskoro napuniti 45 godina, i to u svom, kako kaže, novom životu. Smršavjela je više od 40 kilograma, nikad nije bila sretnija, a iza sebe ima i borbu s karcinomom limfnih čvorova. Pročitajte njezinu nadahnjujuću životnu priču.
Sada kada s odmakom gledam svoj život unatrag, mogu reći da problem s viškom kilograma imam od svoje pete godine, dakle, skoro oduvijek. Kako sam rasla, on je bivao sve veći i veći. Nema te dijete na kojoj nisam bila, što nisam sve probala u nastojanju da dođem do neke idealne težine za moju dob, visinu. Smršavjela bih ja, naravno, kao sa svakom dijetom, svakom restrikcijom, no jo-jo efekt je uvijek učinio svoje.
Djetinjstvo sam imala stvarno sretno, dakle ne mogu se izvlačiti na tužnu životnu priču, no strašno sam emotivna osoba. Ne samo svoje probleme, nego i tuđe proživljavala sam duboko i sve primala k srcu. Oduvijek sam bila dobar "slušač", pa su mi se mnogi povjeravali, a ja nesvjesno primala tuđe probleme i skladištila ih negdje u sebi. Ne potječem iz obitelji koja se bavila sportom, više se njegovala umjetnost, tako da sam se i ja bavila slikanjem, išla na satove klavira, folklor. Ples sam obožavala oduvijek, no za nešto ozbiljnije nisam imala "mjere". Razočaranje, odustajanje, jedenje i tako ukrug. U najgorem mogućem periodu života, ulaskom u pubertet, došao je i rat. Emocije na vrhuncu, a ja kao klasični primjer "emocionalnog jedača" samo sam rasla i bujala.
Misija - biti lijepa vjenčana kuma
Jednostavno je vrijeme bilo drugačije, nije se toliko znalo o pravilnoj, izbalansiranoj prehrani, liječnički savjet je uvijek bio samo i isključivo "Manje jesti!" Stvarno nikada nisam puno jela, no nepoznavanje sastava namirnica, njihovo kombiniranje, također nepoznavanje kalorijske vrijednosti namirnica, nedovoljno kretanje dovelo je do toga do čega je. Najveći savjet koji sam dobila od jednog liječnika specijalista bila je preporuka za ugradnju želučane premosnice! Dakle, nikakva edukacija kako se pravilno hraniti, kojim sportom baviti, kako živjeti zdravije, nego operacija smanjivanja želuca. Sa svojih nekih 18 godina bila sam toliko zgrožena i uplašena da sam samo nastavila jesti.
Bio je to začarani krug. Htjela sam se baviti i odbojkom i plesom ozbiljnije, no, u to doba jednostavno ako nisi bio savršenih dimenzija ili nisi bio toliko jak u glavi da te ništa ne dira, da ideš prema svom cilju, nije ti bilo mjesto tamo. No, da sam bila takvog karaktera, ne bih ni imala problem.
Prijatelja sam oduvijek imala. Vjerojatno su voljeli moju veselu i pozitivnu energiju. Uvijek iskrena, tako da ni suze nisam skrivala, no većinom sam ipak bila nasmijana i pokušavala oraspoložiti sve oko sebe. Kao da mi je to bila misija - da nitko kraj mene ne bude tužan. Naravno da je ponekad bilo i uvredljivih komentara, dobacivanja, svašta, ali samo od nepoznatih osoba. Prijatelji iz škole me nikada nisu nazivali pogrdnim imenima, ako se i dogodilo, to je bilo iz čiste zafrkancije.
Često mi danas znaju reći da sam se prije više smijala. Ne bih ja to tako rekla - nego jednostavno, više se ne moram skrivati iza osmijeha. Smijem se samo i isključivo kada sam sretna i vesela, a ne i kada mi je neugodno, kao i mnoge osobe s viškom kilograma.
Oduvijek sam bila na nekim dijetama, skinula bih nekoliko kila, jednom prilikom sam skinula i 30, no totalno na krivi način, nezdravi i naravno da sam ih vratila, i to s kamatama jer nisam ništa naučila niti promijenila. Samo sam se izgladnjivala i trčala. Čim sam nastavila s normalnim životom i unosom hrane, vratilo se.
Jednog dana prijateljica me pitala želim li joj biti kuma na vjenčanju. Vjerujem da se u tom trenu dogodio taj famozni klik u glavi. Nakon 39 godina! Strašno. No, on se mora dogoditi za veće i važnije odluke, one koje vrijede i traju za cijeli život.
Misija mi je bila izgledati lijepo na vjenčanju prijateljice. Biti lijepa kuma. Stati u svoju zelenu haljinu koju sam imala na svojem vjenčanju, a od tada sam se udebljala više od 20 kilograma.
A kako je sve počelo? Ma stid me i reći. Danas puno toga više znam i sigurno ne bih tako, no, ako je to trebalo da me pokrene, neka. Počela sam s UN dijetom. Da, stid me i sada znam što su dijete i kako funkcioniraju, odnosno ne funkcioniraju. No, to je bio početak. Smršavjela sam 12 kilograma za tri mjeseca. Nakon neka dva mjeseca dijete počela sam s treninzima snage tri puta tjedno u obližnjem fitness centru. Kilogrami su se topili, stalno i konstantno, punih godinu i pol.
Svašta sam isprobala u tih godinu i pol - od keto dijete, intermittent fastinga, smoothieja, u svemu bih pronalazila mane i nelogičnosti i stalno sam se vodila nekim svojim instinktom. Jedino što nikako nisam mogla niti htjela jest voditi se pisanim planom prehrane koji uključuje brojanje i vaganje grama ugljikohidrata, proteina i masti, točno i slijepo jedenje po planu prehrane. Jednostavno to nije bilo moguće jer ne živim u blizini trgovine, nisu mi namirnice svakodnevno sve dostupne, ne živim sama, kuham od 15. godine, znam kuhati i funkcioniram tako da kuham ono što imam taj tren u kući. To mi je nekako bila vodilja. Znala sam odmah u startu budem li se morala slijepo voditi nečim što je napisano i da ja nešto moram, da to nema šanse da potraje i da bude moja svakodnevica i način života. Bitno mi je bilo što "ne smijem" jesti. Naravno, na samom početku sam izbacila apsolutno sve ugljikohidrate, pa i one "dobre", sve iz neznanja.
No, tako sam naučila funkcionirati i shvatila da ću jedino tako uspjeti. Dakle, napraviti najbolji i najzdraviji obrok s onim što imam u kući. Priznajem, bila sam opsjednuta strahom da ću vratiti izgubljene kilograme. Jako dugo. Znala sam se buditi u noći jer sam sanjala da sam opet ooogromna.
Definitivno sam bila otišla u drugu krajnost - bojala sam se progutati komad krumpira kada bih ga probala pri kušanju dok sam kuhala ukućanima. No, valjda je to sve dio procesa, osvješćivanja i učenja.
Naravno da sam imala krize, ali ne mogu reći da sam imala krize tipa da bih odustala, vratila se starom načinu života. Ne, to niti jedne sekunde jer svaki novi minus na krojačkom metru me je samo gurao dalje i davao poticaj i volju. Naravno da je svaki emocionalni disbalanas bio izazov za mene, ali nikada to nije bilo ništa pretjerano, više se radilo o pretjeranom uživanju u voću, o kojem sam ovisna.
"Još luđa dijagnoza"
"Cheat day" kao takav nikada nisam imala, oduvijek mi je to bilo glupo. Zašto bih ja jedan dan u tjednu jela što god mi padne na pamet, samo zato što, kao, baš taj dan smijem? Glupo, pojela bih kada mi se jelo, ali to je bilo rijetko jer što sam manje jela "smeća", to mi je organizam manje tražio takvu vrstu hrane. S obzirom na to da puno putujemo, obično sam na putovanjima prisiljena pojesti takvu hranu jer jednostavno negdje baš nemam izbora i važno je bilo što pojesti kako bih mogla funkcionirati. Iako se stvarno trudim uvijek izabrati što zdraviji obrok, ne zbog bojazni više da ću se udebljati, nego jednostavno jer moj organizam više ne podnosi neke namirnice spremljene na način na koji ga ja više ne pravim i bude mi loše.
Nije niti malo bilo lako u kući s dvoje djece kojima ne mogu baš apsolutno sve uskratiti što i sebi, niti sam htjela, djeca su. Supruga koji obožava slatko. Dakle, kuća je stalno bila s prisutnim meni "nedozvoljenim" namirnicama i neka, drago mi je, to mi je bio dodatni izazov. Inat me tjerao dalje. Bližnji su mi samo govorili "Kaaaako možeš?" Iako je prošlo punih šest godina, mislim da ima onih koji vjeruju da ću se vratiti starom načinu života, iako to jednostavno nije moguće jer mi je predobro i napokon uživam u životu punim plućima.
Svih godinu i pol imala sam svoj neki ritual.
Kada god bi me uhvatila kriza, ja sam se uhvatila pečenja torti. Napekla sam se torti kao nikada, a niti jednu nisam ni taknula. Ludo, znam. Ali eto, volim izazove, a kuhinja me opušta i mogu reći da su me torte spasile.
Koliko točno kilograma sam smršavjela, ne znam ni sama. Jer kada sam prvi puta skupila snage stati na vagu, bila sam već nekoliko kilograma lakša. Znam samo da je više od 40, nekih 43-44.
Prvo ludo što sam htjela napraviti kada sam smršavjela je dobiti licencu za instruktora zumba fitnessa jer u mojoj blizini nije bilo treninga i čisto iz sebičnih razloga sam to htjela. Da ja imam razlog da se natjeram na trening i nikada više si ne dozvolim da stanem s vježbanjem i vratim se starom životu.
No, kako se svemir jako voli igrati sa mnom, taman kad sam odlučila napraviti tu ludost, dobila sam još luđu dijagnozu na jednom sasvim rutinskom pregledu - karcinom limfnih čvorova!
Nakon prvotnog šoka, misija je bila što prije obaviti operaciju, biti super zdrava mama svojoj djeci kako bih se što prije mogla vratiti vježbanju i nastaviti gdje sam stala. Nisam dana više mogla zamisliti bez vježbanja, a ne mjesece.
E, tada me bilo strah povratka izgubljenih kilograma. Ne prije i ne poslije. Bilo je tek dvije godine prošlo od početka mog Novog života, taman sam se dovela u formu kao nikada prije u životu i sve je moralo stati. Tada nisam znala na koji vremenski period i to me plašilo jako. No, kako mi je jedina misija bila biti dobro, ma zapravo biti super zbog svoje djece i bližnjih, odradila sam operaciju uvjerena kako se radi o greški i da mi nije apsolutno ništa jer sam se osjećala dobro kao nikada u životu. Na kraju je sve super prošlo, kako jedino i može ako vjeruješ da će sve biti dobro i brzo sam se vratila vježbanju gdje sam i stala. Moram napomenuti da se nisam udebljala niti malo u to doba dok sam morala malo mirovati. Jela sam kao i inače, odnosno više nisam morala "paziti" što jedem, jer mi je takva prehrana postala način života, a ne dijeta.
Čim se sljedeće godine ukazala prilika za licenciranje za instruktora zumbe, nisam dvojila ni sekunde. Bio mi je to najljepši poklon za rođendan. Nakon toga je slijedio izazov života, mogu slobodno reći veći od samog procesa mršavljenja. Upisati školu za instruktora fitnessa sa svojih 40 i više godina je meni izgledalo totalno nerealno, pomalo i smiješno. Ja, koja sam mrzila sat tjelesnog odgoja jer me bilo stid što ne mogu puno toga napraviti - ja ću biti trenerica!?!
No, kako sam već puno puta prije toga dokazala sebi da ne postoji nemoguće i da se apsolutno sve može ako se jako želi, završila sam uspješno i to. Da je bilo lako, baš i nije, u ovim godinama svaki vikend cijeli dan provesti u školskoj klupi, preko tjedna učiti uz svoj posao. Želja je bila velika. Uspjela sam i još jednom pobijedila samu sebe.
Okupila sam predivnu grupu ženica, unajmila školsku dvoranu za naše treninge i onda je došla korona i pomrsila planove, kao i svima. Ostali smo bez školske dvorane te smo treninge mogli imati samo na otvorenom ispred zgrade Općine. Što je super kada ne puše bura, ne pada kiša i nije +35.
S obzirom na to da više ne mogu mirovati, jednostavno se ne osjećam dobro i sve me boli ako ne vježbam, unajmili smo općinsku dvoranu, u kojoj sada vodim fitness grupu kružnih funkcionalnih treninga za žene u kojima svaki trening prođemo apsolutno cijelo tijelo, mix kardio i treninga jakosti. Misija mi je da se žene nakon što odu s treninga osjećaju ne samo umorno i iscrpljeno, nego da se napune pozitivnom energijom, zaborave na sve probleme, opuste se, a pritom učine nešto jako dobro svom tijelu i glavi, naravno. To ide u kompletu.
Kada napravim neku novu zdravu slasticu, obavezno ponesem svojim curama na degustaciju. Pokušavam svima koji žele naučiti približiti takav način prehrane pokazati da zdravo ne znači neukusno, skupo i da treba puno vremena za pripremu. Ne, dapače, moja jela se sva brzo spremaju, s obzirom na to da su bazirana najviše na povrću, nisu skupa, a okus - e to je nešto na čemu radim šest godina i učim.
Lagala bih kada bih rekla da mi je u početku sve bilo fino, gola cvjetača ili brokula. No, šest godina eksperimentiranja i igranja s namirnicama, začinima, njihovim kombinacijama dovelo je do toga da sada stvarno tko god proba neko moje jelo ne može vjerovati kada kažem od čega je napravljeno jer zvuči previše zdravo.
Dodala sam u svakodnevnu prehranu više grahorica i mahunarki, izbacila u potpunosti mliječne i suhomesnate proizvode životinjskog porijekla, meso svela na minimum i još povećala konzumaciju povrća svih vrsta, oblika i boja.
Neke stvari ne jedem ni dandanas nakon punih šest godina (da, 15. veljače slavim šestu obljetnicu Novog života). Rafinirani šećer, bijelo brašno i proizvode od njega, bijelu rižu, krumpir... Za sve sam si našla zdraviji nadomjestak i apsolutno mi ne fale u životu, čak ih ni nemam u kući. Moram napomenuti da čokoladu konzumiram svih šest godina na svakodnevnoj bazi, dvije kockice svaki dan, no isključivo tamnu čokoladu s najmanje 75 posto kakaa. Tako da mi nikada ni ne dođe kriza za nečim slatkim.
Ne može bez slanutka i leće
Do prije nekih godinu dana nisam ni znala da takav način prehrane za koji sam zaključila da mi najviše odgovara i nekako ga smatram najzdravijim - da se naziva fleksitarijanstvo. Dakle, radi se o prehrani primarno baziranoj na unosu namirnica biljnog porijekla uz povremeno uključivanje mesa i ribe u jelovnik. Poluvegetarijanstvo, rekli bi neki. Puno raznolikog šarenog voća i povrća, što manje termički obrađenog, zdravih žitarica, mahunarki, orašastih plodova, s povremenim dodatkom ribe, piletine ili puretine. Što šarenije, to bolje.
Najviše uživam u šarenim salatama smiksanim od svega što mi se nađe pri ruci. Obično to bude neka lisnata salata kao baza s dodatkom paprike, krastavca, maslina, sjemenki bundeve i suncokreta, leće, slanutka, luka, mrkve, nekog kiselo-slatkog voća poput naranče ili nara s dodatkom, na primjer, lignji iz gril tave na maslinovom ulju, češnjaku i peršinu. Prefino!
Ili marinirana puretina, naglo zapečena na gril tavi, pa dovršena u pećnici s pireom od špinata, slanutka i malo limunovog soka, gljive s gril tave... Pa, na primjer, riba ili lignje s pireom od batata i kurkume, pirjani grašak uz brdo salate od ljubičastog kupusa. Na mojem profilu @my_life_in_colours na Instagramu gotovo svakodnevno objavljujem ideje za šarene i zdrave ručkove, pa eto, tko nema ideju što bi skombinirao i kako, neka slobodno pogleda, a ako ima pitanja, neka pita.
Bez jedne namirnice ne mogu, moram je uvijek imati u kući. Svi me već zezaju zbog toga jer se zna da se bez svega može biti, ali bez slanutka nikako! Stvarno ga stavljam u sve i svašta i koristim u raznim jelima, kao i leću u svim bojama. Svaka mi je za drugu vrstu jela, crvena za juhe umjesto tijesta, smeđa za prilog umjesto riže, crna beluga leća mi je definitivno najdraža za salate, odlična je i topla i hladna, ne mijenja oblik ni boju i super efektno izgleda na tanjuru.
Svatko može smršavjeti, no rijetki uspiju održati željenu kilažu, a to je moguće samo promjenom načina života, ne dijetom. Dakle, totalni reset u glavi. Malo učenja o "pametnijem" izboru namirnica, tjelesna aktivnost, i to prvenstveno treninzi s težinama, uz dodatak neke aerobne aktivnosti i rezultati moraju doći! Tijelo i um će vam biti zahvalni.
Voljela bih da sam imala nekoga tko je prošao sve isto što i ja prije mene da me uputi, savjetuje, hrabri, vodi. No, uspjela sam i sama. Baš zato što znam koliko je teško boriti se sam cijeli život sa skidanjem kilograma i neprestanom vrtnjom ukrug, svima koji žele smršavjeti sam i trener i prijatelj i psiholog i rame za plakanje, no prije svega prijatelj i najveća podrška. Uskoro planiram i vikend-radionice, spoj vježbanja, kuhanja i dobre zabave, pa ako je netko zainteresiran za takvu kombinaciju, neka mi se slobodno javi.
Ne radi se samo o izgledu i zadovoljstvu izgubljenim kilogramima i centimetrima, kvaliteta života je nemjerljiva. Meni je žao što mi taj "klik" u glavi nije došao bar deset godina prije jer bih i ranije otkrivala što sve zapravo mogu sa svojim tijelom, a prije nisam mogla niti sam sanjala da ću ikada moći. Svaki dan mi je novi izazov i neprestano se natječem sama sa sobom i to me neopisivo veseli.
Nedavno sam istrčala prvu utrku od pet kilometara iako stvaaarno ne volim trčati i mislila sam da nikada neću. Ali, odavno mi je moto i vodilja "Nikad ne reci nikad!" i ne postoji nemoguće, samo nešto što manje ili više želimo. O tome ovisi naš uspjeh.
Ne čekajte ponedjeljak ili sutra. Krenite odmah sada! Malim promjenama samo u prehrani i zamjenjivanjem pojedinih namirnica drugim, nutritivno bogatijim, može se učiniti čuda.