Odvajanje od roditelja može biti traumatično iskustvo, tako da roditelji moraju na vrijeme misliti o tome. Dijete može još dok je malo prespavati kod bake i djeda, može kod nekih obiteljskih prijatelja koji imaju dijete istog uzrasta, kako bi se navikavalo da je sigurno mjesto i kod nekih drugih ljudi, a ne samo kod mame i tate.
Prvi put dijete može bez roditelja otići na ljetovanje prije nego što krene u školu, a to obično bude s prijateljima i poznatom djecom iz vrtića, tako da je to dobra prilika i ne treba je propustiti, jer je važno za razvoj samostalnosti i samopouzdanja.
Odgovorno ponašanje djeteta zavisi o tome što i kako su ga roditelji usmjeravali tokom odrastanja
Moramo voditi računa o tim aspektima razvoja, jer od samostalnosti i samopouzdanja zavisi i donošenje odluka, a to je jedna od jako važnih životnih sposobnosti. Tako da je savjet za roditelje, slobodno pustite dijete na ljetovanje, prvo s prijateljima iz vrtića, kasnije sa školskom djecom, a onda kada su u srednjoj školi i s nekoliko prijatelja, s bratom ili sestrom (ali obavezno u smještaj kod nekih poznatih ljudi, da ipak znate što se događa).
Odgovorno ponašanje djeteta zavisi o tome što i kako su ga roditelji usmjeravali tokom odrastanja. Kada je dijete odgovorno, onda i nisu potrebne neke velike pripreme, dovoljno je objasniti koja pravila su važna, a to je da ne smiju biti dugo na suncu, da ne plivaju daleko od obale (posebno ako se sami upuštaju u taj podvig), da ne plivaju van označenih zona za kupače i slične savjete koje će mama instiktivno savjetovati. Naravno i nezaobilazno, da se pokriju dok spavaju, ako je hladno. To je neka prva linija savjeta i to svaki roditelj zna.
Druga vrsta savjeta je vezana za sigurnost djeteta, a tiče se komunikacije s nepoznatim ljudima, jer se ne može u startu znati tko su ljudi koje upoznaju na plaži, u hotelu, odakle su, a ako već komuniciraju s nepoznatim ljudima, važno je da budu u društvu svojih prijatelja, ali i da obavijeste roditelje o novim osobama koje se pojavljuju na ljetovanju i s kojima provode vrijeme.
LJETOVANJE U DOBA KORONE
Roditelji će uvijek imati strahove, isto je svaki put kada dijete radi nešto novo, kao kada prvi put kreće samostalno u školu, jer mora preći preko pet pješačkih prelaza, a na tri nema semafora. Kako bi svladali strah i brigu, potrebno je naučiti dijete kako se ide u školu, kako se prelazi pješački prelaz, a najlakše je ako još 2-3-4 djeteta iz zgrade idu u istu školu, pa onda zajedno mogu ići od kuće do škole i nazad.
Slične brige postoje je i kada krenu na more, kako će se snaći, hoće li biti pažljivi kada ulaze u more, hoće li stati na morskog ježa, hoće li ih opeći meduza, kako će se snaći ako se to dogodi. Hoće li previše ostati na suncu, pa će izgorjeti i upropastiti ljetovanje jer se neće moći kupati. Što su djeca starija, brige su brojnije, a to svi roditelji već znaju: malo dijete - mala briga, a veliko dijete – velika briga.
Zato je važno spremati ih za ljetovanje od malena, posvećivanjem djetetu, osamostaljivanjem djeteta, učiti dijete kako da prepoznaje problem i kako da ga rješava, da donosi odluke, da bude snalažljivo, da ga učimo da komunicira s ljudima. Što bolje obavimo taj pripremni zadatak, strahovi će sutra biti manji.
Vidim da su djeca jako razumna, da slušaju, da brinu isto koliko i mi odrasli. Važno je da im objasnimo tri stvari: ozbiljnost bolesti, način prenošenja i način zaštite.
Problem je ako je netko propustio na vrijeme osamostaliti dijete, a onda je jedino rešenje da ide na more sa svojim prijateljima koje roditelji poznaju, obično tu bude i neki stariji prijatelj koji na ljetovanju preuzima "funkciju" roditelja. Često se događaju nepredviđene situacije, kada moraju zajedno rješavati novonastalu situaciju, donositi zajedno odluke bez roditelja i tako polako odrastaju, stječu samostalnost, preuzimaju brigu o sebi i sigurnije kasnije koračaju u svoj život.
Tako da ponovim savjet roditeljima, puštajte djecu slobodno na ljetovanje, prvo kod bake i djeda na selo, pa onda na izlete i na kraju s nekoliko prijatelja na ljetovanje, a preporuka je da na prvo samostalno ljetovanje idu u svoju državu.
S obzirom na specifičnost trenutne situacije zbog korone, posebno je važno da roditelji znaju za nove prijatelje koje će sigurno upoznati, dolaze li iz gradova i država gdje je povećan broj oboljelih od korone, jer je veći rizik ukoliko budu u društvu s nekim tko je stigao iz države gdje je puno novooboljelih (što znači da korona nije pod kontrolom).
Radim s djecom, a i sam organiziram kampove za djecu od pet do dvanaest godina, čak i sad u doba korone, pa vidim da su djeca jako razumna, da slušaju, da brinu isto koliko i mi odrasli. Važno je da im objasnimo tri stvari: ozbiljnost bolesti, način prenošenja i način zaštite. Oni već znaju da većina ljudi neće oboljeti ili će imati blag oblik bolesti, ali isto tako potrebno je da znaju da mogu oboljeti i mladi ljudi, ponekad i s težom kliničkom slikom.
Mogu se zaraziti prilikom kontakta s bolesnom osobom (često asimptomatskom) ili površinama koje su kontaminirane. Zato je važno da u zatvorenom prostoru svi nose maske, a posebno je to važno za oboljele osobe (često bolest ide asimptomatski, pa oboljeli ni ne znaju da imaju bolest) kako bi zaustavili širenje virusa oko sebe. Zapravo nošenje maske znači da vodimo računa o drugima i to je način da se smanji cirkulacija virusa i smanji broj novooboljelih.
To je lako ispoštovati, vidim da sve više ljudi nosi maske. Dodatni problem su kontaminirane površine, pa je važno da često peru ruke, dezinficiraju ih s gelom i da ne dodiruju lice.
STJECANJE SAMOPOUZDANJA I SAMOSTALNOSTI
Kampovi su najbolja priprema za kasnije samostalno ljetovanje, jer na kampu su djeca odvojena od roditelja, organizirane su aktivnosti gdje moraju samostalno rješavati neke probleme, starija djeca imaju zaduženja u pojedinim aktivnostima i pomažu mlađoj deci, a mlađa djeca se navikavaju da im pomažu malo stariji prijatelji. Specifičnost NTC kampova, ali i radionica koje radimo tokom školske godine, je da radimo na stjecanju samopouzdanja i osnaživanju kognitivnih sposobnosti, posebno onih koji su prioritet budućnosti.
Naime, kada je Gari Kasparov 1997.godine izgubio od IBM kompjutera, tada je bilo jasno da ljudi više ne mogu biti bolji od kompjutera po broju informacija i kombinacija, prioriteti su se promijenili, posebno u obrazovanju. Moramo razvijati sposobnosti koje kompjuter nema, a to su: kreativnost, nove ideje, timski rad, pomaganje jedni drugima, empatija, povezivanje informacija, pronalaženje rješenja i donošenje odluka. Što prije to shvatimo, više i bolje ćemo pripremati djecu za budućnost.
Sve to ide kroz igru, pomoću metoda koje su korisne i za učenje kada se sutra vrate u školske klupe. Ovakav način rada pomaže u stjecanju samopouzdanja i samostalnosti, a onda ne moramo brinuti ni za samostalno ljetovanje ni za budućnost takve djece.