Dr. Ranko Rajović, doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece, osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra te jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, otkriva najčešće greške koje roditelji rade do četvrte godine života svog djeteta, a koje kasnije mogu utjecati na čitav njegov život

Istraživanja pokazuju da je broj razvojnih smetnji kod djece u porastu, puno djece ima poremećaj govora, motorički su slabija, a kasnije u školi ne mogu učiti i pamtiti, imaju slabu koncentraciju, sve češče se postavlja dijagnoza ADHD, impulzivna su, imaju nizak prag tolerancije, povećava se agresivnost.

Ni jednu grešku roditelj ne napravi namjerno ili zlonamjerno, većina grešaka se zapravo napravi iz dobre namjere i potrebe da se dijete zaštiti. Problemi se često prepliću. Sve više djece gubi osjećaj odgovornosti, prezaštićena su, sve im je dozvoljeno, gube orijentaciju i izokreću sistem vrijednosti. Iako problema ima više i dijelim ih u nekoliko kategorija, mnoge početne greške možemo pripisati neznanju.

Korištenje video igrica od najranijeg djetinjstva poprima epidemiološke razmjere. Prilikom igranja mozak radi drugačije, impulsi koji se smjenjuju su veoma brzi, a to nije u skladu s dosadašnjom evolucijom i prirodnim razvojem mozga

Greške u odgajanju djece sastavni su dio roditeljstva, ali mogu biti i korisne ako se uoče na vrijeme. Većinu takvih grešaka roditelji naprave zbog prenaglašene potrebe da dijete zaštite. Potrebno je naglasiti da je zaštićivanje dobro, ali prezaštićivanje je štetno. I upravo u određivanju granice gdje prestaje zaštićivanje i počinje prezaštićivanje nalazi se mudrost roditeljstva. Kao pomoć roditeljima napisao sam dvije knjige "IQ djeteta briga roditelja" i "Kako igrom razvijati djetetov IQ", koje je nedavno objavila nakladnička kuća HARFA iz Splita.

NAJČEŠĆE GREŠKE KOJE RODITELJI RADE DO 4. GODINE ŽIVOTA DJETETA:

1. Fiksiranje bebine glave
Roditelji često drže glavu bebe kao da se radi o transportu pacijenta, glava je fiksirana, ne može se pomaknuti ni lijevo ni desno ni za jedan centimetar. Ovo je greška, posebno u prvih 30 do 60 dana od rođenja, jer beba pomicanjem glave povezuje strukture u mozgu za koordinaciju pokreta ramena, vrata i glave.

Posljedica fiksiranja glave vidi se kasnije u školi, kada dijete ima problem s pisanjem. Roditelji često objašnjavaju da tako drže i fiksiraju glavu bebe jer im je to pedijatar rekao. To naravno nije točno. Pedijatar daje savjet “držite glavu”, a ne “fiksirajte glavu”. Roditelji uvijek naprave malo više da bi “zaštitili” bebu, a to malo više je zapravo greška. Možda bi najbolje bilo da roditelji dobiju savjet da pridržavaju glavu.

2. Jednobojna dječja soba
Ima puno grešaka koje se naprave u razdoblju do 3. godine, a jedna od čestih grešaka je roza soba za djevojčice i plava za dječake. Imao sam jedno predavanje kada je jedna mama rekla: "Uh, dobro je, mi smo kupili narančastu sobu". Naravno, i to je greška, jer prvih 30 dana od rođenja beba vidi mutno i raspoznaje kontraste, tako da je bolje da soba ima kontraste prvih 30 dana. Kontrasti su važni za razvoj mozga, pa je potrebno educirati roditelje, kako bi se izbjegle nepotrebne greške.

3. Prezaštićivanje djeteta
Dijete u prvim godinama uči bez prestanka. Formalno obrazovanje i učenje kakvo poznajemo dolazi kasnije, ali do tada je dijete savladalo najteže gradivo – i to se sve odvija kroz igru i spontano. Rijetko koje dijete će sa šest godina staviti ruku u šalicu vrućeg čaja ili nesmotreno potrčati po ledu.

Ono će biti mnogo opreznije u takvim situacijama, ne jer su mu roditelji 100 puta nešto ponovili, već zato što je do tada puno puta palo – na ravnom, na uzbrdici, na stepenicama, preko lokve, na zemlji, travi, pločicama. Do tada je, iako toga nije svjesno, veoma dobro naučilo kako se preko kojih površina prelazi, koja brzina je potrebna, nagib pri hodu, način hodanja. Čak i ako počne padati, spretno će to napraviti.

Ovako bi bar trebalo biti, ali znam da je broj neobičnih povreda pri padu djece sve veći. Dijete koje sa sedam godina padne tako da slomi zube, a pritom ni dlanove ne ogrebe nije naučilo padati. Ovo svakako nije njegova greška, ali je problem što je sa sedam godina kasno učiti te fundamentalne stvari.

4. Pretjerana upotreba novih tehnologija
Korištenje videoigrica od najranijeg djetinjstva poprima epidemiološke razmjere. Prilikom igranja mozak radi drugačije, impulsi koji se smjenjuju veoma su brzi, a to nije u skladu s dosadašnjom evolucijom i prirodnim razvojem mozga. Kao da smo okrenuli leđa prirodi i djeca plaćaju visoku cijenu za to, jer mi smo sastavni dio prirode i naš razvoj ovisi o okruženju u kojem odrastamo.

Ima puno grešaka koje se naprave u razdoblju do 3. godine, a jedna od čestih grešaka je roza soba za djevojčice i plava za dječake. Prvih 30 dana od rođenja beba vidi mutno i raspoznaje kontraste, tako da je bolje da soba ima kontraste prvih 30 dana

Djeca sve češće odlaze u virtualni svijet i tamo provode po jedan ili dva sata svaki dan. Na taj način smanjuju vrijeme za trčanje, skakanje, tj. običnu dječju igru. Dijete se veže za računalo i videoigrice, jer to postaje izvor stimulacije, tamo dožive sreću, iščekivanje, tugu, radost, dobro raspoloženje i pokušava sve više i više vremena provoditi u tom svijetu.

5. Nedostatak kretanja

Problem koji je u uskoj vezi s pretjeranim korištenjem novih tehnologija jest nedostatak kretanja. Potrebno je naći ravnotežu i uspostaviti pravila. Svaki roditelj mora napraviti granice koje smatra da su najbolje za njegovo dijete.

Često smo svjedoci da djeca to ne poštuju. O koliko god sati ili minuta pred ekranom se radilo, kupljenih igračaka ili razbacanih stvari, neka roditelji upamte da je najvažnija dosljednost. Ako je uspostavljen dogovor, onda dijete to mora ispoštovati, a roditelj ne smije popustiti jer ako do toga dođe, ulazi se u začaran krug.

U začaran krug može dovesti i kontradiktornost roditelja – da primjer koji roditelj pokazuje djetetu nije u skladu s riječima i pravilima koja mu nameće. Ako roditelj ograniči djetetu vrijeme provedeno pred ekranom, a pritom on svaki slobodan trenutak provodi pred njim, kakva se poruka šalje djetetu? I roditelji su žrtve moderne tehnologije, baš kao i njihova djeca.

Upadamo u opću hipnozu moderne tehnologije koja mijenja način funkcioniranja našeg mozga – pažnja je usmjerena na neka događanja na ekranu, a za druge stvari kao i da ne postoji ili ju je sve teže usmjeriti i zadržati, a impulzivnost kao da postaje masovna pojava.

Dr. Ranko Rajović jedan je od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju
Dr. Ranko Rajović jedan je od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju Foto: Ivo Cagalj/Pixsell

Ako želite imati malo posla oko djeteta, nekoliko sati ga ostavite s uređajima moderne tehnologije i jedva ćete ga i primijetiti. Nažalost, mnogi roditelji u trenucima umora, rastresenosti i briga dozvoljavaju, pa čak i podržavaju takvo ponašanje djece. Sve je to donekle i u redu, dokle god je ograničeno vrijeme za korištenje računala ili dok to ponašanje ne preraste u naviku.

Kratkoročno gledano, upotreba modernih tehnologija može roditeljstvo i te kako olakšati. Ali što više dozvoljavamo da nam moderne tehnologije olakšavaju roditeljstvo, veća je vjerojatnost da će nam iste te moderne tehnologije vremenom donijeti mnoge poteškoće – prije svega našoj djeci, a na taj način i nama.

DOSADA - VAŽAN PROBLEM O KOJEM SE MALO GOVORI
Svako vrijeme ima svoje izazove i ako znamo kako se nositi s njima, izazovi se pretvaraju u smjernice, a ne kamenje o koje se spotičemo. Jedna stara poslovica kaže da greške stvaraju iskustvo, a iskustvo je početak mudrosti. Naravno, uvijek je bolje imati neku vrstu edukacije o roditeljstvu, da mama i tata na vrijeme saznaju što ih čeka i kako se postaviti u određenim problemima. Na taj će način znati kako reagirati i spriječiti na vrijeme posljedice, a ne da uče na svojim greškama.

Greške u odgajanju djece su sastavni dio roditeljstva, ali mogu biti i korisne ako se uoče na vrijeme. Većinu takvih grešaka roditelji naprave zbog prenaglašene potrebe da dijete zaštite

Važno je shvatiti da se okruženje jako promijenilo, broj događanja u danu povećao se u odnosu na period prije 20, 30, 40 godina, a okruženje utječe na razvoj mozga, posebno u prvih 5 godina. Tako da roditeljstvo postaje sve ozbiljnije i zahtjevnije. Bilo je i ranije, ali danas će biti sve teže popravljati propuste roditelja.

Na razvoj djeteta može utjecati i puno drugih stvari, na primjer nedostatak joda u ishrani. Isto su tako štetne i neke stvari koje ulaze u oblast psihologije, pa ne bih o tome govorio, kao na primjer: permisivno odgajanje, kada se djetetu dozvoljava da radi što hoće, kada se obasipa poklonima i kada roditelji kupuju sve što dijete poželi.

Ali ima jedan važan problem o kojem se malo govori, a to je dosada. Percepcija vremena kod odraslih i djece se značajno razlikuje. Za razliku od odrasle osobe, dijete tek upoznaje svet, pa mu je svako iskustvo novo i puno informacija koje je potrebno obraditi. U tom smislu, jedan dječji dan mnogo više "vrijedi".

Metabolizam mozga brži je kod djeteta nego kod odraslih, i ostaje visok sve do početka puberteta. Dijete nevjerojatnom brzinom uči, mentalni modeli svijeta moraju se konstantno podešavati, pa se mentalna energija ulaže skoro isključivo u sadašnji trenutak. Djetetov najvažniji zadatak jest da upozna sebe i svijet oko sebe. Za taj važni zadatak moramo mu dati dovoljno vremena i prostora u kojem će kroz aktivno istraživanje i pažnju koju samostalno usmjerava postati spreman za svijet u kome živi.

NAJVAŽNIJI SAVJET ZA RODITELJE

Zbog svega navedenog, mislim da je edukacija roditelja važan posao i moj je savjet budućim roditeljima da se informiraju o ovom odgovornom "zanimanju" i zamkama koje ih čekaju, kako bi što bolje prošli najljepši put koji ih čeka, a to je roditeljstvo. Moj doprinos je u tome što pišem blogove i tekstove koji su dostupni na stranici www.ntcucenje.com i tamo ima puno tema koje mogu biti interesantne roditeljima koji se žele educirati.