Znate onu priču o peru i maču? Prvi je ovo iz serije tekstova kojima je cilj upozoriti ljude da se sve što pišu na društvenim mrežama može duboko urezati u srce onoga tko postane meta. Društvene mreže nisu birtija. Riječ može i ubiti.
"Glupačo glupa, da se nije tako obukla, ne bi tako ni završila." O, kako je ponosan bio taj nepoznati netko kad je ispod novinarskog teksta na Facebooku napisao komentar. Kad su padali lajkovi, gledao se u ogledalo i uočio da mu rastu mišići. "Bravo, frajeru", pomislio je. Ona je gledala kako joj lupa srce, a suze su samo padale. "Glupačo glupa, glupa…" odzvanjalo joj je u ušima još neko vrijeme, a onda mjesec dana nije izlazila iz kuće, dobila je terapiju… On je pisao i ispod drugih tekstova.
"Bravo, nek se on cijepio", komentar je na tužnu vijest da je na sportskom terenu preminuo mladi nogometaš. Zaključio je to samodopadno komentator ne mareći za to što je jedna obitelj zavijena u crno i što im djeteta više nema. Ne, on je imao potrebu napisati na društvenoj mreži taj glupi i hladni komentar jer još od pandemije mrzi medije i sve vijesti o koroni, pa je valjda jasno da nešto poput "pametnom dosta" može napisati i ispod tužne vijesti. Roditelji su grcali u suzama jer su ostali bez djeteta, a onda ponovno zbog bešćutnog komentara. On je pisao i dalje.
Komentira se sve, od djeteta poznatog para, veza i ljubavi na estradi, cijena, političara, ubojstva, prometne nesreće. Sve se komentira, ljudi su stručnjaci za sve. Zanimljiv im je sport.
"Treba ga objesiti na Trgu", "Ja bih njemu iščupao jaja, trebao ga je staviti na desnog vanjskog", odavno znamo da u Hrvatskoj ima izbornika koliko i stanovnika, ali nekad bi ipak trebalo stati na loptu.
Projekt se bavi pošasti gdje sve više ljudi misli da mogu pisati što god žele na društvenim mrežama, a nažalost često nisu svjesni koliko riječi mogu biti bolne i koliko teške posljedice mogu izazvati. Svjedočili smo samoubojstvima, pokušajima samoubojstava i drugim načinima bijega od nemilosrdne paljbe uvreda.
Nekad su pogrdne riječi, nazivi i komentari ostajali unutar četiri zida vlastitog doma ili u birtiji pred okupljenom publikom koja se drugog dana možda toga ne bi ni sjećala. Danas je publika cijeli svijet. Postupcima ljudi koji si uzimaju pravo vrijeđati i komentirati pogođene su baš sve (osobito ranjive) skupine u društvu. Na tapeti se nalaze cijepljeni, necijepljeni, Romi, Srbi, (d)novinari, siromašni, pretili, osobe s invaliditetom, stranci... Nije 5 do 12, nego je debelo poslije 12. Cilj je upozoriti ljude da riječ nekad boli više od šamara i da moraju biti svjesni posljedica. Sloboda izražavanja nije i ne smije biti ubijanje tuđe slobode. Sloboda govora je jedno, ali granicu su neki odavno prešli.
Važno je osvijestiti ljude da se sve na društvenim mrežama nezaustavljivo širi i da može biti kobno. Ono što se nekome čini kao frajerski istup ili šala, drugome može stvoriti psihičke probleme i gurnuti ga preko ruba.
Tekstovi se obraćaju onima koji ne paze što pišu, ali i onima koji se s tim teško nose. Znam da je floskula, ali ako barem jedna osoba razmisli prije nego što nekome napiše na mreži da je debeli Srbin ili glupa plavuša, smatrat ću da je projekt uspio. Ako ostane na tome da ljudi prigovaraju izborniku zbog loše taktike ili samo novinarima da su nepismene budale kojima ne treba fakultet, bit ću okej s tim.
Ja radim javni posao i spremna sam na prozivanja i vrijeđanja. Čak nisam od onih koji ne čitaju komentare na društvenim mrežama jer zapravo želim na taj način osvijestiti u kakvom svijetu živim. Da sam glupa, to mi je već normalno. Dnovinarka, smrdljiva novinarka, HDZ-ovka, kupila diplomu, SDP-ovka, plaćenica, soroševka, obična glupača – ma sve mi je to već kao dobar dan. Malo mi bude teže kad mi spominju djecu, ali nekako se nosim i s tim. No ima žena i majki, muškaraca i očeva, ima ljudi koji se ne mogu, a i ne moraju nositi s vrijeđanjima.
Cilj je osvijestiti taj problem i više mu pozornosti posvetiti u medijima, pa će se i društvo opreznije odnositi prema riječima. Mi mediji i novinari prva smo linija obrane i moramo svoju publiku odgajati i educirati.
Serijal članaka podsjetit će čitatelje da smo bili svjedoci toga da su neke žestoke rasprave završile fatalno, a namjera je kontinuirano podsjećati ljude da je nekad šutnja zlato. Vrijeđanje i žestoko udaranje po nekome s ciljem samo udaranja nema nikakvog smisla i tome treba stati na kraj ili barem svesti na najmanju moguću mjeru. Zamislite da to što pišete po mrežama zapravo vičete osobi na koju se odnosi. A onda vam drugi plješću. Jeste li ikad zamislili što je bilo s osobom kojoj ste napisali taj komentar?
Znam da će i dalje biti glupih Srba, debelih krava, smrdljivih smeđih Nepalaca, žena s malim sisama i ružnim guzicama, glupača koje su se udale, glupača koje su se rastale, jadnica koje imaju djecu, jadnica koje nemaju djecu, prištavih seronja, debilnih direktora kojem bih ovo i ono, ali dajte barem na tren promislite trebate li to baš napisati.
* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.