Zašto su šutjele? Nebitno. Ne duguju nam nikakvo objašnjenje. Ne postoji kodeks ponašanja za žrtvu seksualnog zlostavljanja, neka knjiga pravila koja definira u kojem to periodu ona mora obznaniti da je žrtva kako bismo joj mi vjerovali.

Šokantna je spoznaja da glumici Mileni Radulović i njezinim kolegicama ovih dana mnogi ne vjeruju. Potreban je jak želudac za čitanje komentara na vijest da je srbijanski profesor glume i redatelj Mika Aleksić uhićen zbog sumnje da ih je seksualno zlostavljao. 

Zašto nikome ništa nisu rekle? Zašto su se vraćale na mjesto zločina? Zašto nisu pobjegle od njega ako ih je zlostavljao? Ma htjele su to, sve za karijeru. Tako im i treba, ništa bolje nisu ni zaslužile. Namještaju mu kako bi se medijski eksponirale. Kako su se tek sad sjetile da su silovane? Gdje su im dokazi?

Čitav niz gnjusnih zaključaka i pitanja o žrtvama, a nijedno o počinitelju.

Jedan standardan modus operandi na ovim prostorima kada se razgovara o seksualnom nasilju nad ženama.

Čak i u situaciji poput ove, u kojoj su i više nego upitne "pedagoške" metode uglednog profesora godinama bile javna tajna, preispituju se postupci žrtava i traže sporni detalji u njihovim pričama.

Opet se na stup srama pribijaju krivi ljudi. Zašto je lakše vjerovati da se zlostavljanje nije dogodilo nego da je Mika Aleksić zlostavljač? Sumnjiva su svjedočanstva žrtava, ali ne i postupci profesora koji ciljano odvaja djecu od roditelja i potom manipulira njima bez nadzora?

Što je to toliko nevjerojatno u mogućnosti da je čovjek kojeg se čak i u danima najvećeg obožavanja njegova lika i djela opisivalo i kao grubog i strogog i neprimjerenog, čovjek koji je na svojim satovima vrijeđao djecu, ujedno i seksualni predator?

Suočeni smo s grupom žena koja raste iz dana u dan, žena koje nam jasno i glasno govore da su godinama bile žrtve seksualnog zlostavljanja, ali mi se oglušujemo na njihova priznanja.

Zašto su šutjele?

Zato što su znale da ćemo ih osuđivati i sumnjati, umjesto da im vjerujemo i zaštitimo ih.

Tek su progovorile, a već ih je dočekalo nepovjerenje dežurnih procjenitelja njihove boli. Nitko od nas sada nema pravo prigovora. Svaka je trauma osobna i svaka se žrtva s njom nosi najbolje kako zna. Mogle su šutjeti zauvijek, ni to ne bi umanjilo strahotu kroz koju su prošle ili težinu zločina koji je počinjen nad njima. Za to nema zastare.

Kako biste razumjeli njihovu šutnju, prije toga morate spoznati koliko je duboko njima manipulirao počinitelj koji im je od samog početka prezentiran kao čovjek vrijedan njihova divljenja. Za sve što je bilo sporno u njegovu ponašanju i metodama godinama se pronalazilo opravdanje. On samo "čeliči" djecu, sprema ih za život. On je cijenjen, nepogrešiv, njemu se vjeruje.

Kada im netko kome bezrezervno vjeruju oduzme dostojanstvo na najgori mogući način, žrtve krivca često prvo pronalaze u sebi i zapitaju se čime su zlostavljača navele na taj čin.

U stanju takvog šoka nema mjesta za logiku i zato im ne pokušavajte držati prodike ili govoriti što biste vi napravili na njihovu mjestu. Ako sami niste prošli kroz to, ne možete pojmiti niti jedan posto srama, zbunjenosti i krivnje koju seksualno zlostavljane osobe nose u sebi.

Konstantnim prozivanjem i preispitivanjem žrtava stvorena je atmosferu straha u kojoj ima premalo mjesta za razumijevanje i podršku, a previše predbacivanja.

Zašto su šutjele?

Zbog straha da će biti odbačene, osramoćene, obilježene. Sada imate priliku da im dokažete suprotno.