Kada Bojana Gregorić Vejzović uđe u prostoriju, sigurni ste da će pozornost svih prisutnih biti upravo na njoj. Nije samo do gracioznog izgleda i do toga da, kako naše čitateljice vole napisati, "Bojana i da običnu krpu stavi na sebe izgledala bi kao diva".
Ona je i dama s manirama koja će s osmijehom svakoga pozdraviti i skromno zahvaliti za kompliment te ga i spremno uzvratiti. Ona je filmska i kazališna glumica, a trenutačno glumi u dvije sjajne predstave. Sve navedeno dovoljan je povod za razgovor, a kao jedan osobni i poseban izdvajamo i njezin rođendan, baš na današnji dan.
Prije svega čestitke na dojmljivoj ulozi u predstavi "Majka". Stvarno ste ostavili srce na terenu. Jesu li se slegli dojmovi i koje su najčešće reakcije koje ste dobili na ulogu?
Hvala vam, puno mi to znači! Jako sam sretna i zahvalna svojim kolegama Teni Nemet Brankov, Amaru Bukviću, Matiji Gašpariju, Enesu (Enes Vejzović op.a.) što smo se tako dobro zabavljali radeći taj teški i dramatični tekst. Zvuči kao paradoks, ali rad na tekstu i predstavi "Majka" zahtijevao je hrabro ogoliti osobnost te si dopustiti potpuno prepuštanje bez cenzure. Enesova prva rečenica na početku rada bila je: Dosad su vam redatelji govorili da svoje brige ostavite doma kad dođete na probu, a ja vas molim obrnuto, sve brige i frustracije pokažite mi na probi.
Tako se izrodila ta divna predstava, koja je pravi hali-gali suza i smijeha. Dirnuta sam i počašćena sjajnim kritikama struke i publike jer lijepo je kada, nakon uskoro 30 godina bavljenja ovim poslom, iznova možeš iznenaditi kolege i publiku.
Čestitke i povodom rođendana, koji slavite baš danas, 17. veljače. Uz zdravlje i puno veselja, želimo Vam što više uloga za pamćenje, poput ove u predstavi "Majka" i "Hotelu Zagorje", koje su upravo na repertoaru u kazalištu Gavella. Vratit ćemo se još na te dvije predstave, ali ima li kakva želja koju sami sebi zaželite na taj dan?
Čovjek što je stariji, postaje svjesniji koliko smo fragilni kao bića te koliko je sve oko nas nestalno. Spoznaja da je u svakom trenutku sve moguće, dobro, ali i ono najgore, nauči vas cijeniti sitnice. Želim si zdravlje i, ne želim zvučati kao ocvala miss, ali mir i stabilnost u svijetu, jer povezaniji smo nego što nam se to čini.
Predstavu "Majka" stvarali ste sa suprugom Enesom. Što je bilo prvo što Vam je rekao iza pozornice nakon prve odigrane izvedbe?
Kod inspicijentice je pratio predstavu te me nakon poklona publici i pljeska zagrlio i rekao: Fantastična si bila, ali plakala si kad si izvadila haljinu, nemoj to! Dakle, ne prestaje režirati, ha, ha, ha.
Je li za ručkom ili uz kavu kod kuće bilo razgovora o predstavi ili je posao rezerviran isključivo za probe između zidova kazališta?
Gluma i režija posebni su poslovi, nikada ih do kraja ne ostavljaš na radnom mjestu. Mi smo promatrači, tako da često u tramvaju, na ulici… gledajući sugrađane, nađem neku sjajnu gestu ili način držanja koji mi posluži za neko lice koje tada stvaram na pozornici. Kod kuće često razgovaramo o probama jer to je uistinu intenzivno razdoblje rješavanja svih detalja predstave, ali nismo gnjavatori da s tim opterećujemo druge ukućane ili prijatelje. Treba i odmak i odmor da bismo u naredni dan ušli željni ponovo istog teksta.
Kako biste opisali Majku iz predstave? Bi li se u njezinoj "ranjenosti" i ranjivosti mogle pronaći i druge majke?
Kako da ne, u njoj se mnogi pronalaze, pa i ja. Dakako, ovdje govorimo o farsi, koja po samoj definiciji znači desakralizaciju pojma kojim se bavi te grub humor. Moramo sve uzeti s malom distancom, ali ima tu rečenica koje smo barem jednom izgovorili ili čuli. U tekstu i našoj predstavi pojedine situacije dovedene su do apstrakcije te upravo tako gledatelj postaje sudionik koji će sam odrediti što smatra da se stvarno dogodilo, a što je Anino (majčino) pomračenje uma.
Da se pronalazimo u rečenicama svih likova, svjedoče smijeh publike i one suze na kraju izvedbe. Osim toga tko nije barem jednom pomislio da mu roditelji previše govore što bi trebao raditi, kako živjeti.
Florian Zeller sjajan je pisac koji je u svakodnevicu jedne domaćice koja je život usmjerila isključivo obitelji utkao razne probleme, od bračnog života, odgoja djece, do međusobnog predbacivanja grešaka, prešućivanja iskrenih emocija. Sve to na kraju glavni lik dovodi do sloma… Jesam li sad previše rekla? Kako god, svatko tko dođe u gledalište, zaronit će s nama u vrtlog smijeha, suza, pa i nelagode.
U kontekstu majke i majčinstva gotovo uvijek ističu se sve one pozitivne emocije koje majčinstvo nosi, ali onim emocijama koje se mogu dogoditi kada djeca odrastu te se pojavi sindrom praznog gnijezda poput tuge ili osamljenosti, njima se baš ne bavimo. Jer prirodno je da djeca odrastaju i odlaze. Imate li kakav plan za taj period, kako ga olakšati, oplemeniti ili Vas taj dio života na neki poseban način i veseli?
Zadatak je svake majke odgojiti samostalnu djecu, a najteže je prihvatiti da je u tome uspjela. Naravno da se veselim da moji klinci jednog dana postanu samostalni i uspješni ljudi, i svjesna sam da s tom činjenicom započinje era u kojoj neću biti dio njihove svakodnevice. Važno je da kao majke to osvijestimo na vrijeme. Tada treba pronalaziti veselje u svojem poslu, prijateljima… svakako osmisliti i oplemeniti vrijeme koje dobivamo odrastanjem djece.
Ali da je teško i da će faliti, u to uopće ne sumnjam. Već se vidim kako prigovaram da se premalo javljaju, ako ćemo iskreno.
Ima li jedna rečenica ili savjet koji ponavljate svojoj djeci?
Jednu divnu rečenicu moja mi je mama rekla davnih godina: Ne svodi svoje ideale na moguće ostvarivo! Ponavljam je svojoj djeci, jer treba sanjati, treba se truditi, boriti i osvijestiti im koliko divnih mogućnosti u životu stoji pred njima ako obrazovanje shvate kao najvažniju kartu sretne budućnosti. Iako smo mi još uvijek u fazi da trčim za njima noseći im kapu ili kišobran i ponavljajući "čuvaj zdravlje, bez toga nema ništa“.
Kada su Arethu Franklin upitali koji joj je najveći izazov s kojim se susreće, ona je šaljivo odgovorila – što ću danas kuhati za večeru. Koji je vaš najveći izazov s kojim se često morate uhvatiti ukoštac kao roditelj?
Enesova ljubav prema kulinarstvu spasila me tog izazova. Kao roditelju, najveći mi je izazov nakon što dam neki savjet pustiti im da sprovedu svoju odluku. Voljela bi ih sačuvati od bilo kojeg razočaranja, ali ponekad najbolje nauče na svojim greškama.
"Hotel Zagorje" iznimno je važan roman koji obilježava cijeli naraštaj. Predstava je jednako snažna, ako ne i potresnija od romana u nekim segmentima. Kako je izići na pozornicu nakon završetka takve predstave koja svakoga tko je pogleda emotivno raspe u stotinu komada. Promatrate li lica ljudi u publici i jeste li nakon svake izvedbe svjesni koliko ste jaku i sjajnu predstavu napravile?
Na početku predstave koja počinje kao ležerni talk show uhvatim ponekad lica u gledalištu izraza koji kao da govori Što je ovo?, a na kraju izvedbe oduševljeno plješću. "Hotel Zagorje" više je od predstave, to je pijetet stradalima i preživjelima u Domovinskom ratu. To je glasna molba da se nikada takvo nešto ne ponovi. To je uputa mladima da grade suživot, da uče što je razumijevanje drugoga jer sve drugo je bezumlje koje vodi u tragedije.
Jednom ste prilikom rekli da se ovim poslom bavite jer želite da predstava i uloga koju glumite znači nekome u tom gledalištu. U ovoj predstavi uloga Tete Slavice koju ste utjelovili, kao i ostale uloge vaših kolegica, znače svakoj osobi koja ju je pogledala. I pamtit će je još dugo.
Teta Slavica ona je koja je pomalo izopćena iz ekipe, a tim likom Ivana Bodrožić s našom redateljicom Anicom Tomić, otvorila je temu različitog načina nošenja s traumom. Teta Slavica pjeva, glasno se smije, uvijek je dobre volje, a iza toga skriva se teška priča, nećemo otkriti što. Svijest o različitim osobnostima oko nas te različitim reakcijama na istu temu uči nas razumijevanju drugoga.
Moj posao ne postoji bez publike, stoga osjećam veliku zahvalnost kada su predstave rado gledane, kada mi sugrađani priđu i s veseljem komentiraju uloge koje su ih dirnule ili nasmijale, utješile ili im dale krila, kada likovi koje tumačim ostaju u sjećanju, kada su karte za "Majku" rasprodane dva mjeseca unaprijed.. To je smisao ovog posla, ukazati svakome da nisu sami u svojim previranjima i promišljanjima.
Koliko se možete odvojiti od uloge koju igrate i je li Vam se dogodilo da ste na pozornici kroz lik emotivno reagirali kao Bojana?
Gluma je balans između kontrole i prepuštanja. Profesor Gavella piše kako glumac ne treba bježati od svojeg habitusa, već raditi iz njega.
Federico Fellini tvrdi da glumac treba samo nastaniti priču u svoju osobnost. Dakle, kreiranje lika ide kroz glumačke strune tijela, glasa, pa i emocija, ali glumac je ipak zanatlija koji posuđuje tijelo liku koji tumači te kontrolira sve oko sebe u vrijeme izvedbe.
Zrela faza života donijela mi je sjajne izazovne uloge. Često su to žene na rubu živčanog sloma, one koje se bore s nekim svojim demonima, i koliko god je teško stvarati ih, istovremeno je beskrajno zabavno prepustiti se njihovim necenzuriranim reakcijama. Često tada samu sebe iznenadim što mi padne na pamet da bi lik napravio.
Bilo je tehničkih nepredvidljivih situacija na pozornici, pa bih reagirala i snalazila se. Na primjer, kolegici Teni pukla je bretela na haljini, a nije mogla sa scene u narednih 20 minuta.
Odjurila sam do garderobijerke rekla: Brzo iglu i konac!, ušetala na scenu i zašila bretelu, dok je Tena nastavila monolog kao da je baš tako režirana scena. Muški znaju često pojesti rekvizitu za predstavu i stave plastične replike, pa im je zabavno gledati nas kako na sceni fingiramo. Glumci nikad ne odrastu, hahaha…. Dogode se zabavne okolnosti, mogao bi se snimiti jedan backstage dokumentarac snalaženja u nenadanim situacijama.
S 23 godine potpisali ste ugovor s kazalištem Gavella, živite s kazalištem cijeli profesionalni život. Opišite kazalište u jednoj rečenici.
Moja druga obitelj.
Sve one koji dugo nisu bili u kazalištu, ali i sve nas, podsjetite zašto je tako dobro ići u kazalište.
U kazalištu ćemo ponekad pronaći zrcalo stvarnosti koje će nas nasmijati, a ponekad ćemo naići na umjetnost koja će poput čekića tu stvarnost brutalno ogoliti. U oba slučaja kazalište će nas oplemeniti i katarzično olakšati.