Nakon što je Vesna Pisarović rasprodala koncert u zagrebačkom klubu Boogaloo najavljen za 27. siječnja, zbog velikog interesa dodan je i datum za drugi koncert koji će se održati dan kasnije, 28. siječnja. Nema sumnje da će i taj uskoro biti rasprodan jer se domaća publika jednostavno ne može zasititi njezinih nastupa.
Veseli li Vas spoznaja da i nove generacije prepoznaju čar vaših starih hitova i obožavaju ih s istim žarom kao i oni koji su uz njih stasali?
Postoji nešto izuzetno zanimljivo u tome - jer to više nije "živa muzika", koja je ukorak s duhom suvremenih glazbenih trendova, već je muzika prošlosti, dakle izvan vremena. To vjerojatno govori o tome da danas postoji i neki jaz između glazbenih ukusa i odabira te onoga što se medijski stvara kao trend.
Možda je ovdje kod nas to i prilično specifično jer ova glazbena scena, pogotovo mainstream, prilično dugo hibernira, u odnosu na globalne glazbene tokove. No, moram priznati, sa svakim koncertom iznova sam začuđena energijom i entuzijazmom publike, što je vrlo inspirativno.
Nećemo Vas pitati kada bi mogao izaći novi album, ali ako/kad se vratite pop-glazbi i toj vrsti stvaralaštva - kakve promjene možemo očekivati u vašem zvuku u odnosu na dosadašnji pop-opus?
Tako je, neka to još ostane prekriveno velom tajne. Tako će biti slađe, a i iščekivanje će biti napetije. No samo da vas ispravim, nisam nikada zapravo napustila pop-glazbu - ona je uvijek bila tu, o njoj sam svih ovih godina i razmišljala, radila na njoj, prolazeći ujedno kroz neke druge glazbene vode, stilove, iskustva, kontinente.
Pritom sam naučila da treba biti metodičan i strpljiv: pravi pop proizvod je i srca i uma, a ne tek trenutka, tako da sada nešto na čemu jako dugo radim polako i temeljito nalazi svjetlo dana. To nije jednostavno jer za inteligentnu pjesmu treba biti i ranjiv i smion u isti mah. To se doduše kosi s čitavim mojim prethodnim iskustvom estrade, gdje je uvijek logika tržišta nalagala da treba biti neprestano prisutan da bi se bilo konkurentnim.
Ali ako nešto mogu zaključiti iz ovoga neočekivanog uzleta nostalgije, to je da publika ipak tako ne razmišlja. Iako im se u mainstream medijima nameću i ukusi i top-ljestvice, i playliste i unaprijed programirani radijski zvukovi, oni kao da su danas urednici vlastitih fonoteka, sami pronalaze i biraju što ih zanima i veseli. A to je uvijek ohrabrujuće.
Rođeni ste u Brčkom, odrastali u Požegi, studirali u Hagu i Londonu, živjeli u Berlinu i Zagrebu, obišli jazz-festivale diljem svijeta. Koje su prednosti života u velikim gradovima, a koje nezamjenjive kvalitete sa sobom nosi život u manjim gradovima?
Volim velike gradove u kojima se osjećam malom i u kojima se vrlo lako može izgubiti - ali i u kojima se često pokušavam iznova pronaći. Divno je živjeti u multikulturalnim sredinama, čuti razne jezike, biti izložen drugačijim kulturama.
No mene dozivaju prvenstveno glazbene scene: jazz-koncerti, koncerti klasične glazbe, kao i žive glazbene inicijative u razvoju. Berlin je u tom smislu glazbeni raj, za razliku od Zagreba, koji je danas prilično jednostavan grad: pomalo spor i ne odviše uzbudljiv, ali je zato opuštajući i ugodan, gotovo pa meditativan. Lijepo je stvarati i raditi u Zagrebu.
Hrvatsku ste 2002. godine predstavljali na Eurosongu. Možete li se opet zamisliti na eurovizijskoj pozornici ili biste ipak preskočili glazbena natjecanja te vrste?
Teško mi je glazbu pojmiti kroz "natjecanje". Stoga mislim da je i Eurosong prvenstveno nešto drugo: medijski spektakl u kojemu je glazba tek jedan od elemenata. Po čemu se zapravo on ne razlikuje od televizijskih pjevačkih showova ili sličnih priredbi - koje su suvremeni pandani onome što je nekoć, uz drugačiju vrstu iskazivanja talenta, bila Kviskoteka.
Gdje se osjećate ugodnije, u malim jazz-klubovima ili na velikim pozornicama?
To su dva različita svijeta, dvije različite pozornice, pa čak i dvije različite persone. Obje su scene izazovne, no ipak se možda radije priklanjam intimnom - prostorima u kojima osjećam bliskost publike, gdje ljudima vidim lica.
Po zanimanju ste glazbenica, a po zvanju profesorica hrvatskog jezika, književnosti i fonetike. Koje bi tri knjige, po Vašem mišljenju, svatko trebao pročitati barem jednom u životu?
To je otprilike kao da me pitate koja su mi tri albuma najdraža. Književnost je jedan svijet za sebe, nepresušan, stalno ga treba iznova otkrivati. U posljednje vrijeme: sarkazam Thomasa Bernharda, introvertiranost Clarice Lispector, ali i poezija Oskara Daviča.
Osim čitanja, važnu ulogu u Vašem opuštanju ima i boravak u prirodi. Koje aktivnosti najviše volite?
Cestovni biciklizam - čarolija! Ali i duge šetnje šumama.
Kako biste opisali svoju osobnost, jeste li ekstrovert ili introvert? Ili oboje po potrebi, s obzirom na posao kojim se bavite?
Pa, zapravo to ovisi o trenutku. Volim biti sama - pogotovo kad sam u nekom radnom procesu. Naravno, volim i druženja, unatoč tome što gotovo redovito izbjegavam bilo kakvu "špicu".
Za razliku od mnogih kolega glazbenika, svoje profile na društvenim mrežama koristite isključivo u svrhu informiranja javnosti o nastupima. Gdje povlačite granicu između poslovnog i privatnog?
Vrlo je jednostavno - javno je pozornica i sve oko nje, a sve ostalo je privatno.
Sudeći prema fotografijama s nastupa i ostalih javnih pojavljivanja, reklo bi se da je crna Vaša omiljena boja. Opišite nam svoj stil odijevanja. Kako birate odjeću za nastupe, a kako za svakodnevicu?
Crna, siva, nekad možda bijela. Često sam monokromatska. U nastupu je sve vrlo pomno promišljeno uz suradnike i suradnje. Pritom mogu nabrojiti krasne kostime koji su nastali u suradnji stilistice Ane Nikačević i dvojca Les Emaux, Klisaba. A veseli me i najnovija suradnja s modnim duo Metayaneira.
Svakodnevno: improvizacija i puki hir, ovisi o tome kako se osjećam i za koju je priliku. Volim skandinavsku modu i njihove robne marke, kao i neke njemačke, ali i francuske. Doduše, sjeverni stil malo je začudan ovdje.
Imate li omiljen parfem kojem se uvijek vraćate ili volite eksperimentirati s mirisima?
Parfem – bez njega nikada nikamo. Pomno ga odabirem i otprilike svake godine vjerna sam jednom jedinstvenom parfemu. Trenutačno sam zaljubljena No 02 L'air du désert Marocain Andyja Tauera.
Udali ste se u trapericama. Kada biste mogli vratiti vrijeme, biste li opet odabrali ležernu kombinaciju ili se ipak odlučili za neku klasičniju vjenčanicu?
Kad bih vratila vrijeme, na traperice bih, vjerujem, ovaj put dodala tenisice.
Za kraj, nekoliko vječnih pitanja. Visoke potpetice ili ravni potplati?
Tenisice uvijek, izuzev na nastupu.
Čokolada ili čips?
Štrukle!
Komedija ili drama?
Satira.
Beatlesi ili Stonesi?
Caetano Veloso.